svabo
Autor romana “Prva ljubav – prvi put” Muhidin Šarić, uglavnom, je poznat kao veoma uspješan pjesnik, ali to ne znači da ne piše i prozu. Međutim, vrlo zanimljivo je to da se sada, s vremenske distance tj. u svojoj zrelijoj životnoj dobi, odvažio, osmjelio napisati roman s ljubavnom tematikom, roman o sebi, roman o svojoj prvoj ljubavi.
To baš i nije jednostavno, nije zahvalno jer najteže od svega pada priznanje da se “Meni” desila ljubav. Pisanje u tzv. “ih” formi ne znači da je uvijek sam autor glavni junak, a ja duboko vjerujem da je u ovom romanu baš tako i da je to ono što ga čini posebno vrijednim.
Ovaj roman bi se mogao sistematizovati – svrstati u omladinski, adolescentski, tinejdžerski, ali ovdje nalazimo i nešto više.
Nakon pročitanog romana “Prva ljubav – prvi put”, svoj doživljaj i svoje utiske mogla bih jednostavno izraziti kratkom rečenicom: oduševljena sam.
-Da li zato što je autor radnju romana locirao, smjestio u našu sredinu, u Ključ, a i sam je dijete ključke čaršije?
-Da li zato što nezaobilazno govori o motivima za koje sam i ja ( kao i on) duboko vezana: Lubica, Stari grad, rijeka Sana?
-Ili, možda, zato što su me njegovi likovi zaintrigirali da ih, bar donekle, otkrijem – prepoznam?
Kada čitamo o nekome ili nečem nepoznatom, to nam se čini prilično daleko i potrebno je neko vrijeme dok “uđemo u kolotečinu priče”, a kada čitamo o onom što nam je poznato, to nam se čini još poznatijim, bliskijim, dražim… tu unosimo i subjektivni stav prema onome o čemu govorimo.
Već u drugoj rečenici svoga romana autor kaže: “Sunce se od ranog jutra penjalo po kamenim liticama iznad Lubice i svojom zlatnom žiškom zagrijavalo mahalu.” Pročitavši ovu rečenicu, osjetila sam toplinu koja mi se širila oko srca. Zato moram priznati da se u ovim “naprijed navedenim pitanjima” krije jedan od razloga moga oduševljenja, ali tu ima i još nečega.
Prije svega, rekla bih, da roman “Prva ljubav – prvi put”, je hronologija autorovog odrastanja, počev od predškolske dobi do rane mladosti tj. adolescencije. To je roman u kojem autor Šarić slika i dječiji život ( prvih pet-šest poglavlja posvećeno je ranijem djetinjstvu ) u mahali, u periodu pedesetih i šesdesetih godina prošlog vijeka. Slika dječije preokupacije, želje, život u porodici…
Poznato je da je svako dijete sretno ako odrasta u porodici u kojoj su svi na okupu: otac, majka, nana, djed, a uz sve to bitno mjesto zauzima i neki ljubimac, a što je slučaj i u ovom romanu.
Glavni lik, autor, odrasta u zdravoj sredini, u zdravoj porodici gdje je prisutna i uzajamna ljubav i poštovanje prema starijim. Danas takve slike odrastanja su vrlo rijetke. Nažalost, djeca diktiraju relacije u porodici. Danas nema mahale, ali ni ulice, ni kvarta u kojem se djeca socijalizuju. Društvene igre su negdje, gotovo, nepoznate, a poznato je da nauka tumači da dijete najbolje uči i razvija se kroz igru. U mahali u kojoj autor romana odrasta, igra je dovedena do kulta.
Zato mogu reći da je ovdje vidljiva edukativna vrijednost romana (nalazimo to i u drugim djelovima)
Jasno je uočljiv i odgojni momenat: između dječaka u mahali grade se komšijski – prijateljski odnosi. Glavni lik i njegov drug Đudo su neraskidivi dvojac, ali dolaskom Dragana, dječaka, koji se tu doselio, dolazi do promjene.
On je dijete sa sela, koje nema pojma o igrama u mahali, a u njihovu grupu se uključuje i nova drugarica koja se javlja u ulozi glavnog ženskog lika.
Prihvatanje Dragana i Borke u društvo otkriva se spremnost na svakodnevno druženje, bez ikakvih predrasuda – što bismo danas nazvali tolerancijom. U nekim sredinama se i danas preispituje i postavlja pitanje: ko je ko?
U dječijem životu postepeno se dešavaju promjene. Dolazi do preokreta. Ustvari, dolazi nešto novo, a ta novina određuje karakter cijelog romana. Zato mogu reći da je roman “Prva ljubav – prvi put”, roman nježnih, najsuptilnijih, najsenzibilnijih osjećanja čiste, čedne, kristalne ljubavi gdje je prisutna čitava “planina emocija”, a vrlo malo izliva emocija, puno je uzdržanosti i stida.
Zanimljiv je prvi osjećaj, prvo saznanje glavnog lika da se nešto zbiva i priznanje, samom sebi, da se u njegovom biću nešto mijenja. To “nešto” je osjećaj prve ljubavi koja se, spontano rađa, rađa iz prijateljstva i to kroz samu igru.
Jasno je da mi, Ključani, volimo Sanu i da nam je svima na srcu. Ta veza je stvorena još u ranom djetinjstvu, dok vrbaci pored Sane za mlade, uvijek su bili mjesto gdje se traži mir, gdje se pronalazi inspiracija, gdje dolazi do snažnih izliva emocija.
Autor, Šarić, također voli Sanu, koju je u cijelo svoje biće upio, i tu ljubav, na specifičan način isprepleo s ljubavlju prema djevojčici Borki. Tu njegova duša lebdi između sna i jave. Autor personificira Sanu i, u svom zanosu, kad je čitavo njegovo biće prožeto osjećajem prve ljubavi, u groznici emocija, on ni sam ne zna da li više voli Sanu ili svoju Borku.
Ovo je, za mene, i roman ljepote pričanja, slikanja riječima. Autor je pokazao izuzetno izoštren osjećaj zapažanja pojedinosti u prirodi, kao i oblikovanja u rečenicu, što bih rekla, osjećaj za liričnost.
Tu su opisi raskošne ljepote. Dakle, cijeli roman je natopljen lirskom toplinom. Neobilazno slikanje prirode, u koje je autor utkao svoje osnovno osjećanje, je živopisno, istančano, upečatljivo.
Tu je i boja, i oblik, i miris, i dubina, i vedrina – s mnogo ružičastih tonova. Sumornih tonova, skoro, da i nema. Autor je jednako uspješan i u portretisanju svojih likova.
U ovom romanu, autor Šarić je pokazao i smisao za humor, i ne samo to, već mu je pošlo za rukom da vrlo vješto u svoju priču utka – uplete bajkovite motive, odnosno, legendu. Poznato je da i humor i legenda svaki narativ čine zanimljivim, pogotovo legenda o ljubavi.
Autorova iskrena i čedna ljubav, koja se toliko dugo rađala, razvijala, narastala, bujala, rasplamsavala, krunisana je, odnosno, doživjela je svoj vrhunac u jednom poljpcu.
Važno je primijetiti da je ovaj omladinski roman, kojeg je autor, ne htijući, spontano, pisao, ispunio sve pedagoško-didaktičke principe, zadatke i ciljeve koju su bili mjera odgoja u vremenu u kojem teče radnja romana. Taj odgoj je većini nas dobro poznat, a valja reći da u tome ima nešto što je svevremeno, što nikada ne tamni.
Ističem da bi mi bilo veoma drago da roman “Prva ljubav – prvi put”, autora Muhidina Šarića, zbog svih utisaka, koje sam već iznijela, bude uvršten u program školske lektire, za 7. ili 8. razred, te tako, s obzirom na svoju tematiku, obogati, inače, oskudan bibliotečki fond i time osvoji srca brojnih mladih čitalaca.
Nisveta Enisa Bašić
Add comment