Muhidin Šarić-PRED SPOMEN-OBILJEŽJEM KOZARAČKIM ŠEHIDIMA

PRED SPOMEN-OBILJEŽJEM KOZARAČKIM ŠEHIDIMA

Dok stojim pred Spomen-obilježjem na Trgu u Kozarcu,
prkosan i nijem,
imena kozaračkih šehida cvjetaju u mramoru
i slažu se u mirisne bukete.
Mošusi!
Njih 1700 čije nevine duše lebde
nad ukletim prostorom kozaračke pitomine
i pitaju se: Zašto?
Dok stojim,
dobijam krila i letim kao feniks iz pepela
u plavet nebeskog beskraja.
I slutim kako je sve puno i prepuno.
I kuće mi krenu u susret sa bijelim fasadama kao pšenično
brašno.
I nude cvjetne avlije pune sunca.
I naramke zrelog voća.
I po nebu cvjetaju duge,
šareni mostovi prijateljstva
što pokušavaju premostiti ponor porušen između čovjeka i
čovjeka.
Dok stojim tako bez daha,
sa rukama ispruženim i dlanovima okrenutim nagore,
i kruh mi ide u susret,
kruh i so,
i vriju vrela,
i žubore planinski potoci
i odzvanja kikot dječiji uglazbljen u povjetarcu kozaračkom.
Kada im časna imena spominjem
kao da brda ljubavi istresam na nekadašnju Kozaračku
kapetaniju,
na begove, age, kapetane i dizdare,
na Kulu što čitav grad opasa debelim kamenim zidom,
na džamije što svojim minaretima pridržavaše nebo nad
Kozarcem,
na svoje ašike i akšamluke.
Na njive oranice.
Dok stojim pred Spomen-obilježjem na Trgu u Kozarcu
prkosan i nijem,
molim Boga da:
ako im nismo mogli sačuvati živote
da nam da snagu da ih sačuvamo od nezaborava.

Muhidin Šarić