“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: Berićet

Kada bi me neko pitao za osnovnu razliku između današnjeg vremena i vremena moga djetinjstva rekao bih da je to bilo jadikovanje.

U današnjem vremenu najčešće ljudi jadikuju i žale se, često bez ikakve potrebe. Doduše, ima i časnih ljudi koji su stvarno u potrebi ali iz osjećaja stida ili neprijatnosti ne žele tražiti i tako biti predmet ogovaranja okoline.

Moja nane i naši stariji ljudi, koji su za sebe govorili ne da vjeruju u Boga, već da vjeruju Bogu. Predano, bez nervoze, bez izražene želje da nešto moraju imati, podnosili su stojećki neimaštinu, nestašicu i probleme raznih oblika.

Imali su i oni sigurno nereda u duši, neprospavanih noći, muke kada moraju reći djetetu da nemaju ponekad i za neku osnovnu stvar ali sve je to kod starijih ljudi izgledalo posuto ljepotom ponosna čovjeka i dostojanstvene žene.

Nane, koja je imala razloga da jadikuje na sve strane, bila je od onih žena heroja koje podnose udarce života i još iskreno kažu – elhamdulilahi, sve je to za neko dobro.

Ta vjera u dobro koju ništa nije moglo poremetiti za mene je uvijek bila fascinantna strana ljudi tog vremena. Posebno ako uporedim nas koji već na prvi malo jači udarac padamo i previjamo se po podu razočarani.

– Šefkaa, pemzijaaa… čuo bi se glas poštara Ive, Fude ili nekog trećeg kome se ne sjećam imena.

Ta rečenica bila je pored nane najdraža meni i svim unučadima koja bi se našla u tom momentu u blizini. Ostavljali bi poštari svoj motor ispod Kamenika uz koji se nije moglo uzići sa nekim motornim vozilom (osim traktora) i onako oznojeni zadihani ali i sretni da su uspjeli doći do Krčevina sjeli za sto i velikim maramicama brisali lica.

– Sad će kahva, samo sjedite, vikala bi nane iz kuće u jednoj ruci noseći maštrafu hladne vode a u drugoj mlin za kahvu.

– Ne treba ništa Šefka, ovo je naš posao, govorili bi ali već skinutih jakni i odloženh torba sa pismima i parama.

– Neka, neka, ne dolazite vi svaki dan a i red je počastiti gosta, nije se dala omesti nane.

– Mama bi već iznosila nešto slatko i svi zajedno smo očekivali momenat kad će poštar početi sa izvlačenjem pisama i para koja su bila u velikoj crnoj torbi.

Ja sam sebi u međuvremenu zamišljao puno različitih stvari koje će se možda pojaviti u njegovoj ruci. Od autića, lopti, keksa, do, bilo me strah i pomisliti-zmija. Jednom nam je nane pričala o nekom Musau pred kojeg su neki zli ljudi bacali zmije pa ih on sređivao štapom.

Nama nije trebao štap. Prvo zato što su poštari bili divni ljudi, zmija nije bilo ni na vidiku i uvijek je, kao da se stidi, izvlačio prvo račune. Za struju, zemlju, poneko pismo ili razglednicu, a onda… I on bi se nasmijao, onako slatko.

– Evooo para, ne može ih krava pojesti koliko ih je, ponavljao bi uvjek istu šalu a mi bi se uvijek isto smijali kao da je čujemo prvi put.

Nane, naravno kao pravi džentlmen ne bi ni brojala, već bi samo izvukla jednu novčanicu i rekla – tebi za trud.

Poštari su bili pošteni i rekli bi da nije potrebno, da je penzija i onako mala ali… Tu nije bilo pogovora.

Zadovoljan, poštar bi ustao, rekao da ga čeka još puno kuća i ljudi koji jedva čekaju pisma voljenih i krenuo niz brdo sa svojom torbom.

Pare su nani nekako bile kao teret. Kao da je jedva čekala da ih se riješi.

– Ovo je za račune, ovo je za fasunge i ovo je… Zamislila bi se da li ima još nešto što bi trebalo kupiti

Svakom od nas prisutne djece, podijelila bi po nešto. Tako je ostalo i poslije, kad smo odrasli i trebali mi njoj dati. Bilo je svima čudno kako to da svima podjeli pomalo para i još ostane.

Znali su svi da to nije neka posebna stranjska penzija već ona naša domaća pa je tim čuđenje bilo još veće.

– Berićet! Kratko bi odgovorila na pomenute tvrdnje.

U našem kraju za bereket se govorilo berićet i značilo je da se od malo napravi puno.

– Njeno objašnjenje bilo je da ljudi većinom gledaju samo plus i minus u parama ili onome što imaju a jako rijetko uračunavaju berićet koji uz to ide.

– A kako da mi dobijemo taj berićet nane, svi su se interesovali?

– Nemojte biti gladni tuđeg i sve ćete imati. A drugo, oslonite se na Onog koji berićet daje i kojem ne nestaje – rekla bi kratko i jasno.