svabo
Najveći proizvođač mlijeka u RS i jedan od najvećih farmera u Bosni i Hercegovini, Jusuf Arifagić, opstaje isključivo zahvaljujući svom radu i ulaganju. Da se oslanjao na pomoć države, davno bi “propao kao i poljoprivreda” koja se, kako kaže, sistemski uništava 20 godina.
Uslijed velikih poskupljenja, za prehranu 650 muznih krava u na farmi u Kozarcu i oko 400 tovnih bikova u Bosanskom Petrovcu, ove godine bi samo u sjetvu trebao uložiti više od pola miliona maraka. Kako? Ni sam još ne zna.
Sistemski limit
“Onaj ko je trebao da spriječi ovakvo stanje nije radio ništa zadnjih 25 godina“, kaže Arifagić, naglasivši da ga ne čudi trenutno stanje po pitanju nestašice đubriva i sjemena, jer osim mnogo priče i obećanja, ništa nije poduzeto. Za njega su kaže problemi počeli još 2019. godine kada je Ministarstvo poljoprivrede RS uvelo limit na količinu proizvedenog mlijeka za isplatu premija.
“Premija je smanjena s 30 na 25 feninga, a onda su je limitirali na maksimalno 350.000 KM ili proizvodnju na 1,4 miliona litara. Godinu ranije ja sam proizveo 2,8 miliona litara. S obzirom na investicije, kapacitete, planirao sam dizati proizvodnju na 3 miliona te širiti na 5,5 do 6 miliona, ali sam zaustavljen“, kaže ovaj farmer.
Svaka litra mlijeka bez poticaja je proizvodnja s gubitkom, ocjenjuje, dodavši da ga je sistem kaznio jer se usudio u BiH proizvesti milione litara mlijeka. Zahvaljujući “maćehinskom odnosu” države, gubici njegove farme samo po tom osnovu su milion maraka u zadnje tri godine. Za to vrijeme cijene “divljaju – od goriva preko repromaterijala pa do sjemena.
“Koncentrat je s neke prosječne cijene od 60 feninga prešao marku. Cijena kukuruza, koja je bila za velike proizvođače koji kupuju šleper – 25 tona, oko 0,28 KM/kg, danas je u prosjeku 65 feninga, to je 100% porast cijene”, navodi Arifagić.
Upitan opstanak
To je dovelo do trenutnog stanja u kojem su “mali farmeri ugušeni, oni srednji su na putu nestanka i ostao je dio velikih proizvođača“, hoće li izdržati ne znaju.
“Ako ću zasijati nekih 300-400 hektara, a hektar košta 2.500 KM, meni bi trebalo između 500.000 i 700.000 KM da uložim u repromaterijale da bi zasijao dovoljnu količinu zemljišta i nahranio svoje krave. Za tu istu površinu ranije je trebalo maksimalno 250.000 KM, dakle gotovo 150% je skuplje“, naglašava naš sagovornik.
Kada se na tu cijenu dodaju i ostali parametri, poput struje, a samo za januar za njegovu farmu u Kozarcu je račun povećan za 2.500 KM, potom plate za radnike i drugi troškovi, jasno je da je opstanak pod znakom pitanja. Niko, kako kaže, nema obzira prema proizvođačima koji imaju samo dva izbora – prosuti mlijeko ili dati po cijeni po kojoj će i mljekara platiti.
“Svakih 20-tak dana cijene koncentrata idu gore, za 5-10 feninga, a neke komponente su u jednom danu otišle 0,11 KM. Ako kupim žito moram kupiti i soju, ogromne su nestašice i vrlo je teško naći, pogotovo uljarica i suncokreta kojeg i nema. Onaj koji tovi bika mora ga prodat ili pošto naš mesar želi ili nastaviti toviti – u takvom stanju“, ocjenjuje on.
Meso će tek poskupiti
Sreća u nesreći je, kako kaže, što je za vrijeme lock downa, uslijed pandemije korona virusa, svoje radnike izveo na njive i zasijao velike površine kukuruza. Te je godine, ističe, rodio kao nikada pa zahvaljujući zalihama i danas opstaje.
“Ne moram kupovati, ali ako vam kažem da poljoprivrednik iz Bijeljine traži od mene da kupi silažu, a gdje imamo poljoprivredu ako nemamo tamo, onda vam je sve jasno. Hercegovina je sva izgorjela, veliki dio farmera je bukvalno ugasio tov jer nema hrane, tu leži odgovor zašto cijene mesa divljaju i još će poskupiti“, dodaje.
Meso će biti luksuz za bh. stanovništvo, kaže ovaj proizvođač, napomenuvši i da kilogram hljeba u Kozarcu košta 4 KM. A, sve se dešava jer niko ne vodi računa o domaćoj proizvodnji. Istovremeno, ogromni kompleksi poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države nisu dati na upotrebu farmerima.
“I njega su kontrolisale političke opcije i davale ga bez koncesione naknade podobnima. Farmeri su muku mučili, jer mi imamo usitnjene posjede, naslijeđe iz socijalizma“, kaže Arifagić napomenuvši da već sedam godina vodi bitku s Bosanskim Petrovcem i USK od kojih do danas nije dobio jednog metra kvadratnog zemljišta.
Marku iz FBiH bi pozlatio
Unsko-sanski kanton ima oko 400.000 ha oranica i pašnjaka, a Bosanski Petrovac je najveća općina u BiH. Prema riječima ovog farmera, od 5.000 ha državnog zemljišta na toj općini, ne obrađuje se ni 2%. Pomoći, dakle, nema ni s federalne strane iako je kao povratnik zaposlio još 40 ljudi, dodaje da je dobio odbijenicu kada god je predao dokumentaciju za poticaje.
“Za moje traktore treba 100.000 litara goriva godišnje. Moji traktori ‘hodaju’ po njivama, a ne po Koridoru 5c, a ja plaćam naftu kao da sipam u Porschea“, ističe.
S obzirom na to da nema zemljište na koncesiju ili vlastito, dobije tek 10.000 litara regresiranog goriva. Kako su posjedi usitnjeni, da bi zasijao kukuruz, navodi, obiđe 156 mjesta oko Kozarca, a pomoći niotkud.
“Kad bi mi dali marku iz Federacije pozlatio bih je i stavio na ulaz na farmu“, navodi ovaj farmer istakavši da bi zatvaranje njegove farme značilo – prazan Kozarac, a bio je simbol povratka.
(agroklub.ba)
Add comment