svabo
Satko Mujagić iz Udruženja logoraša Kozarac, čovjek koji je preživio Omarsku i Manjaču, danas borac za ljudska prava nakon izricanja presude zločincu Ratku Mladiću za “Slobodnu Bosnu” je govorio o tome zašto Tribunal u Haagu zločine u Prijedoru i u drugim opštinama (Foča, Kotor-Varoš, Sanski Most, Ključ i Vlasenica) nije proglasio genocidom, te da li je Hag ispunio svrhu svog postojanja, ali i o tome da li je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić osoba koja bi mogla dovesti do promjene retorike u Srbiji vezano za politiku negiranja genocida i veličanja presuđenih ratnih zločinaca.
“Dosadašnja praksa Tribunala i Međunarodnog suda pravde je bila ta da se samo na Srebrenicu gleda kao na genocid, a svi ostali zločini uključujući i Prijedor i sve druge opštine “etnički očišćene” tokom 1992. dostigli su nivo genocida u nekoliko presuda, ali je to u drugostepenim povučeno. Konkretno ratni načelnik Opštine Prijedor Milomir Stakić je dobio prvostepenu kaznu za genocid, međutim ona je promijenjena. Tribunal očito, posebno pred sami kraj, nije htio da mijenja tu sudsku praksu. I Karadžić nije dobio presudu za genocid u ostalim opštinama, onda bi s te strane bilo malo i čudno da Mladić jeste. Ipak su njih dvojica zajedno radili na udruženom zločinačkom poduhvatu, iako je omjer glasova sudija ovog puta bio “samo 2:3”, objasnio je Mujagić.
Upitna uloga Velike Britanije i Francuske u ratu
Drugi razlog, po njemu, zašto je takva praksa jeste da UN tribunal nije priznao da se od 1992. godine u cijeloj BiH radilo o genocidu, onda se postavlja pitanje šta je svih tih godina radila međunarodna zajednica?
“Kao što znamo nije radila skoro ništa. Spavala je. Slala je UN vojnike bez mandata da kao brane i šalju hranu i nadgledaju. Upitna je bila i uloga Velike Britanije i Francuske u ratu. Utvrđeno je u međuvremenu da su imali duplu ulogu u svemu tome, konkretno tokom perioda Mitteranda i Majora i svaki put kad je na primjer trebalo ukinuti embargo na oružje Armiji RBiH, Britanija se uplitala sa novim mirovnim planom i kratkim prekidom vatre. Međunarodna zajednica je tri godine okretala glavu i tek 1995. godine kada su se stekli uslovi kad je došao Kofi Annan umjesto Ghalija, Clinton poslije George Busha, Tony Blair umjesto John Majora, i Jacques Chirac nakon Mitterranda. Četiri glavna čovjeka u svijetu su tada promijenjena nakon izbora, naravno. I odjednom je došla politička volja da se zaustavlja rat i da se kažnjava genocid intervencijom NATO-a,” kaže naš sagovornik, te dodaje da ponašanje međunarodne zajednice tokom tri godine rata ni pravno se nije moglo okarakterisati drugačije jer bi jednostavno bila upitna čitava istorijska uloga tih zemalja i UN-a.
Genocid nije dokazan i zato što ne odgovara ponašanju velikih sila i UN-a prema genocidu koje su po članu i Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. bile obavezne da ga spriječe, a i da pomognu državi BiH da se kao članica UN-a od maja 1992. odbrani, podizanjem embarga na oružje.
Mujagić kao treći razlog zašto genocid nije dokazan navodi razlog ”praktične” prirode gdje je u žalbenoj proceduri sudija Jean-Claude Antonetti smijenio kompletnu ekipu sudija, članove žalbenog vijeća u predmetu protiv zločinca Ratka Mladića, te doveo sudije bez velikog iskustva, a i sutkinju Priscu Matimba Nyambe za koju se znalo da negira genocid i da podržava Mladića.
“I tu su se pobrinuli da ubace ljude koji bukvalno neće ići u tom pravcu da proglase presudu u kojoj je Mladić odgovoran za zločine i u ovih šest opština. I zato mislim da je ova presuda iz svih tih razloga očekivana. To je jedan kontinuitet politike prema BiH”, jasan je nekadašnji logoraš Omarske i Manjače, inače magistar prava.
Nema političke i medijske volje
Da li je sud u Hagu uspio, i ispunio svoju svrhu, kad danas svjedočimo negiranju genocida i glorifikaciji potvrđenih ratnih zločinaca u BiH, Satko Mujagić smatra kako sud nije tu da radi na pomirenju i vraćanju povjerenja među ljudima.
“Haški tribunal, kao ni bilo koji drugi sud nije tu da vodi politiku pomirenja. To je Tribunal pokušao da radi sa svojim programom Outreach od 1999. godine, međutim za tango je potrebno dvoje. Problem u BiH, u Srbiji i na Balkanu je to što nema političke i medijske volje. Mediji bi trebali biti nezavisni, međutim, svako ”piše svoju viziju istine i činjenica.” Znači, nema ni jednog ni drugog dovoljno da se na jedan moralan ljudski i kritičan način osvrće na te presude”, kaže sagovornik ”Slobodne Bosne”, ukazavši na učestale reakcije na internetu u kojima veliki broj ljudi piše da Mladić nije nikad izdao naređenje da se nekoga ubije, ili nije on nikoga ubio itd, iako je iz svih dokaza jasno da je zločine naređivao, pa i kažnjavao oficire VRS koji bi se usprotivili.
“Nažalost, na Balkanu je to prisutno kod nekoliko vas kritičkih medija koji pokušavate na normalan način prenositi vijesti o bilo kome da se radi. Tu Tribunal nije učinio svoje, ali mislim da mu to nije ni bila glavna zadaća . Mi smo bukvalno danas u virtualnim rovovima, jer se i dalje sporimo oko utrvđivanja činjenica. Advokat Anto Nobilo je nedavno rekao da ako sada budu pokretani postupci za kompenzaciju štete i za odgovornost vojske koju je predvodio Mladić i RS-a i da su sudovi u bivšoj Jugoslaviji obavezni uzimati sudske presude kao činjenice. To je ključno u političkom i medijskom životu da više nema priče jeste – nije. Tribunal u tom smislu jeste puno učinio, ali taj drugi korak nije napravljen i mi smo tu gdje jesmo, i dalje podijeljeni da li je Mladić zločinac i masovni ubica ili heroj”, istakao je Mujagić.
Ne možemo tražiti od Đokovića da vodi politiku i smiruje ljude
Postavlja se pitanje da li je Aleksandar Vučić jedini koji može promijeniti retoriku oko negiranja genocida kako bi otvorio oči građanima Srbije, te da li je potreban pritisak nekoga iz vana?
“Nije Vučić jedini niti je supermen. To bi mogao raditi bilo ko s uticajem na šire mase, kao jedan Novak Đoković ili neki drugi političar iz Srbije, neki dobar glumac koga ljudi slušaju i cijene. Ali to nije njihov posao. Ne možemo tražiti od Đokovića da vodi politiku i smiruje ljude i nešto im ukazuje, čak i kad bi on to htio. Mogao bi jedan Dragan Bursać, Srđan Puhalo ili Srđan Šušnica itd. Imate masu ljudi koji bez ikakvih problema pričaju otvoreno kao i mi, mislim na nas žrtve i preživjele. Čak su veoma direktni kada se radi o ulozi RS-a i samom njenom postojanju”, kaže Satko Mujagić. I to sto oni pišu je veoma važno za prihvatanje prošlosti kakva jeste i približavanju običnih ljudi.
On zato misli da, gledajući svu situaciju na Balkanu, Aleksandar Vučić je trenutno jedini koji ima poziciju kao predsjednik države Srbije da okretanjem svoje politike dovede do toga da se države Srbija i BiH jedna drugoj približavaju, pa time i narodi.
Genocid se desio, genocid je presuđen
S druge strane, Mujagić naglašava: “Gledajući ponašanje Vučića, kao ove sedmice u UN-u kad je rekao da ambasador Sven Alkalaj ne predstavlja bosanske Srbe, on time pokazuje da na sebe gleda kao na glavnog predstavnika Srba u svijetu ili na Balkanu. I on već time krši Povelju UN-a. Šta bi bilo da Izetbegović kaže ja predstavljam Bošnjake Sandžaka ili da Vučić ne predstavlja Bošnjake iz Sandžaka, ili da Orban kaže Vučić ne predstavlja Mađare Vojvodine. Šta bi onda bilo? Vojvodina je tek od 1918. godine padom Austro-Ugarske postala dio Srbije. Nikad u istoriji tu nije bilo srpske države. Isti slučaj je i sa Bosnom. Tek zadnjih 100 godina vojvođanski Mađari su u drugoj državi. I oni su danas u svijetu u UN-u predstavljeni od strane Srbina Aleksandra Vučića, njihovog predsjednika. I jako je opasno i nesmotreno na takvom mjestu provoditi nacionalističku politiku, kršenjem Povelje UN-a kada se radi o poštovanju suvereniteta i nezavisnosti država.”
Nekadašnji logoroš iz Omarske i Manjače kaže da od Milorada Dodika ne očekuje ništa do kraja njegovog života ili nestanka s političke scene, ali da ima osjećaj da Vučić koliko god bio nacionalista i “velikosrbin” isto tako je pametan čovjek i drži do svoje pozicije i pozicije Srbije, trebao bi da shvati da htio on to ili ne htio – genocid se desio, genocid je presuđen.
“Vučić može biti ili prvi predsjednik Srbije koji je priznao genocid javno i poslao izvinjenje i simbolički pružio ruku ili može biti samo još jedan u nizu negatora. Ali, kad tad će to neko reći kao što je Vili Brant 1970. godine kleknuo u Varšavi i tražio izvinjenje od Židova i Poljaka. To isto je trebao davno Vučić uraditi, može i sada, ali to je na njemu. Međutim, .zbog ljudi kao on, zbog Dodika, Brnabić, Vulina svi kaskamo u mjestu”, kaže on.
Što se tiče pritiska iz vana na negatore genocida Mujagić nije za njih.
“Dodika treba kažnjavati kao što to radi Amerika s crnim listama, s bojkotima, kao što trenutno rade prema Bjelorusiji i države se tako očituju prema radikalnoj negativnoj politici bilo koga. Ali sad da treba nekoga pritiskati da nešto prizna ja nisam za to”, dodaje on. ”Priznanje i pokajanje mora doći iz srca i biti iskreno’.
Glorifikovanje ratnih zločina
U Prijedoru je, po istraživanju Mirsada Tokače tokom rata ubijeno više od 3.800 civila, najmanje 102 djece, a 31. maja na Dan bijelih traka, godinama unazad roditelji i građani Prijedora vode bitku za izgradnju spomenika ubijenoj prijedorskoj djeci. Mujagić kao predstavnik Udruženja logoraša Kozarac i Prijedor 92. još od 2004. godine se bori za izgradnju Memorijalnog centra Omarska.
“Ispred Fondacije OPTIMISTI 2004 koju sam te godine osnovao u Holandiji i logoraša pokrenuo sam inicijativu da se napravi memorijalni centar u bivsem logoru. 1. decembra 2005. godine. “Arcelor Mittal” je javno obećao da će to biti urađeno, međutim, odmah nakon toga Općina Prijedor se usprotivila i projekat je zaustavljen. Jedino sto smo uspjeli dobiti je da se zloglasna Bijela Kuca ne koristi za proizvodnju u rudniku, kao i pristup logoru za posjete i komemoracije. Ta inicijativa je zamrznuta i stoji u ladici načelnika opštine kao što stoji i inicijativa za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora koja je krenula prije pet, šest godina”, ističe Mujagić.
Naš sagovornik kaže da u ovoj atmosferi kakva je danas to se neće desiti upravo zbog negacije zločina i genocida i glorifikovanja ratnih zločinaca Mladića, Karadžića, ali i drugih.
“Nismo u poziciji da sami od sebe postavimo spomenik, pa da ga neko ruši, ako ništa zato što nema građevinsku dozvolu. Ali, dok god srpski narod ne dođe do one katarze do koje je došao njemački u smislu da se o zločinima počne pričati na neki normalan način, da se zločini priznaju, ne zato što je kompletan srpski narod kriv, nego što ogroman broj sve to negira, dok taj proces ne krene kako treba, mislim da je besmisleno pričati o bilo kakvih spomenicima i memorijalima”, zaključio je Satko Mujagić.
Razgovarala: Sanela GOJAK
(Slobodna Bosna)
Add comment