altruistAjna Babahmetović, diplomirani magistar arhitekture. U novembru 2020.godine na tehničkom univerzitetu u Grazu uspješno je odbranila svoju master tezu na temu: “Kuće kod Kuće: Arhitektura Migracije.”
Tim činom dobila je zvanje magistra, ali pored toga, ono što je nama Kozarčanima izazvalo veliku radost, a i ponos, jeste da je Ajna svojom tezom postala svojevrstan ambasador Kozarca, priča i teških sudbina njegovog stanovništva, njegove prošlosti i sadašnjosti.
Tim povodom, u želji da naše čitatelje upoznamo sa Ajnom i njenom, odnosno našom pričom, zamolili smo je za intervju, na koji nam se dotična mlada dama istog trena rado odazvala.
Ajna, na samom početku, kaži nam nekoliko riječi o sebi.
-Kao što si već napisao, odnedavno diplomirana arhitektica, Zeničanka, a od 2011. u Grazu, trenutno u fazi traženja sljedećeg obitavališta.
Dakle, već si oko devet godina u Grazu. Od kud Graz? Da li ti je bilo teško navići se? Ipak, bila si daleko od roditelja…društva…Zenice?
-U Graz sam došla prateći drugarice, i brojne priče mnogih Bosanaca koji su studirali u Austriji. Austrija je bila “najlakši” način za studirati “vani” a Graz je relativno blizu Zenici, i odluka je pala. Isprva je najteži dio bio jezik – njemački, koji sam tek “naučila” dolaskom u Austriju, i iz ove perspektive mi je fascinantno i nevjerovatno sa kakvim se “znanjem” jezika može studirati. Sada mi definitivno najteže pada udaljenost od roditelja. Sa druge strane sam jako privilegovana jer i moja sestra blizanka i brat žive sa mnom, tako da mi je veliki dio porodice tu.
Nakon Zenice i Graza polako dolazimo do Kozarca! Kako to da baš Kozarac postane okosnica tvog istraživanja?
-U Kozarcu sam prvi put bila u oktobru, 2016. godine u sklopu Master-Studija Katedre za Temporarnu Umjetnost Tehničkog Univerziteta u Grazu, koji je vodila profesorica, šef katedre i umjetnica Milica Tomić.
Milica Tomić je mnogim Kozarčanima poznato ime, budući da se već duže bavi temom memorijalizacije bivšeg logora Omarska. Tema studija je bio upravo rudnik Omarska i njegova “četiri lica”: prvo rudnik u Jugoslaviji, zatim koncentracioni logor u toku rata, potom kulisa za snimanje filma “Sveti Georgije ubiva Aždahu” i naposlijetku dio ArcelorMittala. Poznato je da je i danas memorijalizacija jako teška tema u poslijeratnoj Bosni. Omarska, a i Trnopolje su izvrsni primjeri apsolutnog ignorisanja i pokušaja revidiranja historijskih činjenica od strane vlasti Republike Srpske. Pokušaji gradnje memorijalnog centra u Omarskoj su davno propali, i znamo da je danas samo tzv. “Bijela Kuća” izuzeta iz aktivnosti kompleksa Arcelor Mittal, i da je dozvoljena dvosatna komemoracija jednom godišnje. Trnopolje je koliko znam, i dalje škola. Sve ovo je bila tema našeg studija, i naše trodnevne ekskurzije u Kozarcu. Spavali smo u Kući Mira (nas dvadesetak studenata) i sigurno smo bili nesvakidašnji prizor stalno tegleći naše kamere i fotoaparate.
Sjećam se da je Kozarac bio jako miran, skoro pust, i jako mnogo kuća je bilo prazno. Poslije sam saznala da je kozaračka dijaspora jedna od najvećih u BiH.
U 2019. sam počela razmišljati o temi diplomskog – znala sam da me zanimaju teme identiteta, kuće, doma i tako dalje (donekle ponukana vlastitim, iako veoma privilegovanim, iskustvom migracije). Onda sam u knjizi Douga Saundersa, Arrival City, naišla na priču o “dijasporskim” kućama u Bangladeshu, i tek tada sam, iz ove perspektive dosta naivno, shvatila da je “dijasporska” arhitektura jedan globalni fenomen. Daljim istraživanjem sam saznala da postoji i naučni termin za ovu vrstu arhitekture – “doznačna arhitektura”. Znači, radi se o arhitekturi koju članovi dijaspore grade “kod kuće” sa novcem zarađenim vani.
Tada sam se sjetila Kozarca kao jednog ekstremnog primjera ove arhitekture. Svi mi poznajemo termin “gastarbajterske” ili “dijasporske” kuće i nažalost ovi termini često imau negativne konotacije. Taj stav potiče, prvobitno, od totalne simplifikacije jako kompleksne arhitekture, i njeno svođenje na npr. statue lavova na ulazu kao znak “lošeg ukusa” i zanemarivanje historijskog okvira i konteksta u sklopu kog ova arhitektura nastaje. Jedna gastarbajterska kuća u Jugoslaviji je predstavljala mnogo toga odjednom: jednog izmorenog radnika za kog nema posla kući, a zemlja u koju je poslan da radi ga ne želi; njegovu želju za povratkom koji je onemogućen; domovinu koja mu ne daje nikakvu sigurnost niti pravo na stanovanje pa mora, često i ilegalno, sam da se za to pobrine; ali, najvažnije, ljudsku snagu i neuništivu nadu za bolju budućnost. Sve to kaže jedna kuća.
Kozarac je imao jako puno tzv. gastarbajtera u Jugoslaviji, i već tada su se počele graditi kuće “na daljinu” i unositi neke arhitektonske novotarije. Zatim, nakon najtamnijeg perioda Kozarca, etničkog čišćenja od strane vojske Republike Srpske, protjerivanja preživjelih i uništavanja svake kozaračke kuće, Kozarčka dijaspora raste i zajedno s mnogim povratnicima uspijevaju dignuti grad iz pepela. Samo o ovome bi se moglo beskonačno dugo pisati, ali moj cilj je bio da ostanem u sadašnjosti i pokušam što više saznati o kućama koje su me fascinirale i njihovoj pratećoj infrastrukturi.
Kako je tekao čitav proces sastavljanja teze? Pretpostavljamo da si imala svoje metode?
-Jako mi je bilo bitno ne pristupiti tezi kao arhitektonski kritičar – prvo, ne mislim da sam kompetentna za takav pristup, a drugo, kao što sam već spomenula, kompleksni kontekst u kojem nastaje dijasporska arhitektura, ne dopušta površno bavljenje formalnim arhitektonskim elementima. Meni je bilo bitno da shvatim šta pokreće ljude koji grade te kuće. Zašto one imaju određene elemente? Koji su to elementi možda nesvjesno uvedeni iz nekih “stranih zemalja”? Kako se kuće održavaju i grade “na daljinu” i tako dalje. Bitno je bilo da se ta arhitektura “pročita” i “prevede”. Osim toga, bilo mi je bitno da objasnim historijski okvir migracije u Kozarcu, od spomenutih gastarbajtera, preko rata pa i do trenutnog odljeva mozgova. Izazov je u svakom slučaju bio napraviti jednu cjelinu i jednu kraću knjigu sa toliko materijala.
Do kakvog si saznanja naposljetku došla?
-Neko mi je u Kozarcu rekao da Kozarčani mogu “dešifrovati” gdje živi neko na osnovu njegove kuće. Npr, prizemne kuće su skandinavske, ili dvospratnice sa dekorativnim krovnim gredama su švicarske itd. Ovo je donekle bilo zaista tako, ali postoji i mnogo kuća koje su jednostavno izvan svake kategorije i koje su djelo nevjerovatne mašte. Ustvari, ovakvo bogatstvo arhitektonskog jezika je nešto što se u svakom slučaju mora cijeniti i što može nastati samo u ovakvim okolnostima. Dalje, način na koji su mnoge kuće građene, uz mnogo odricanja, na daljinu, uz slanje videa, fotki – bezpogovorno – pokazuje koliko je “kuća kod kuće” bitna za čovjeka. U knjizi koristim analogiju fantomskog bola – bol koji nastaje nakon gubitka uda – tada boli ono što ne postoji. Isto tako migracija, a posebno naslina, izaziva skoro pa fizičku bol, sistematsku nostalgiju. Kada se u tu jednačinu dodaju strahote rata, neminovno je da osoba gubi dio sebe, i jedan od načina ublažavanja tog bola je posjedovanje te kuće, koja je skoro kao ekstenzija vlastitog tijela. Tako da u ovom slučanju, građenje, arhitektura je ustvari terapija. Naš arhitekta Amir Vuk Zec je to divno sumirao: “Kuće koje su nastale iz boli, a u slavu života, su znak pobjede nad silama destrukcije.”
Naposlijetku, ove kuće su zaista orijentisane ka budućnosti, one su strašno prilagodljive, odmah se mijenjaju sobe koje su viška, dodaju sobe koje manjkaju, grade se stanovi za djecu koja će se možda vratiti možda i ne. Stalno se nadograđuju, šire; jedan Kozarčanin je rekao, kada sam ga pitala kada je kuća bila završena: “Kada se završi, vrijeme je ići.”
Ima li nešto što bi možda spomenula, a da te na neki način tokom istraživanja fasciniralo ili na neki drugi način ostavilo neizbrisiv trag na tvoje dosadašnje iskustvo?
-Meni je sve s čime sam se susrela u Kozarcu bilo fascinantno – najviše divni i otvoreni Kozarčani koji su me spremno pustili u svoje kuće i ispričali svoje priče. Naravno, tu mi je mnogo pomogla činjenica da sam imala najboljeg insidera i lokalca koji me je uveo i upoznao sa ljudima – tojest Amela, koji radi ovaj intervju. Ono što je posebno u Kozarcu je i kolektivitet ljudi, i to zajedništvo je vidljivo u svim njegovim historijskim fazama. Poslijeratni oporavak ovo čini posebno vidljivim: od prvih povratnika i humanitarnih kuća, do foruma na kozarac.ba (jedno poglavlje u knjizi je posvećeno upravo ovom portalu: čast da budem na njemu mi je pritom veća) pa do zajedničkih akcija poput spomenika u centru grada, kog ne bi bilo bez samoorganizacije Kozarčana. Sve to čini jednu infrastrukturu, koja se svodi na održavanje: održavanje grada kao cjeline, održavanje zajednice (isprva virtuelno preko foruma, pa sa raznim događajima poput Dana Kozarca i komemoracijama), održavanje kuća koje su prazne većinu godine (tako naprimjer neki Kozarčani imaju ključeve od i po osam komšijskih kuća)…
Kozarac je ustvari jedan kompleksan organizam koji je nadvladao sve što ga je snašlo, neizbježno se prilagođavajući novim načinima života svojih stanovnika. Tako danas Kozarac živi ljeti, raste i rasteže se koliko može: kao u slučaju nevjerovatnog dana sa 28 vjenčanja jednog ljeta prije par godina, i u ta tri ljetna mjeseca se nadoknađuje godina tišine. Jasno je i da se i taj kolektivitet mora održavati i njegovati a to nije uvijek tako jednostavno. Kuće postaju introvertni objekti zaštićeni visokim ogradama i nadzornim kamerama a često odsustvo njihovih vlasnika stvara određeni jaz između “lokalaca” i “dijaspore”. S druge strane, ovo se da premostiti upravo sa svime navedenim gore, uz dodatak nevjerovatne online arhive koju Kozarčani konstantno grade: od ovog do drugih portala, videa četvrtkom, mnoštva drone snimaka, pa i nadzornih kamera koje neki Kozarčani koriste da bi posmatrali gradnje svojih kuća iz inostranstva. Sve ovo je dio te kompleksne infrastrukture.
Prikaz mitskog ljeta u Kozarcu. Zbog trenutne pandemije nisam uspjela posjetiti Kozarac u ljetnom periodu, tako da su mi preostale samo priče i ideje. Koristeći drone snimke, kataster Kozarca i fotografije, izgradila sam 3d model svakog objekta u užem centru. Ovo je bio moj način da se upoznam sa svakim dijelom, svakom kućom i da pokušam kategorizirati objekte: od kuća, do kafića pa do javnih objekata, te dešifrirati koji su od njih sastavni dio dijasporske arhitekture.
Kozarac i arhitektura? Kakva su tvoja zapažanja?
-Prvo, Kozarac ima problem koji imaju svi gradovi u poslijeratnoj BiH a to je da se haos društva u tranziciji pretvara u strukturalni problem. Tako, naprimjer, investitorski urbanizam postaje instrument planiranja. To se jasno da vidjeti u Kozarcu: mnoge stambene zgrade i javni objekti bez propisanih javnih popratnih površina, obaveznih požarnih puteva, dovoljnih rastojanja gdje balkoni ulaze u privatna dvorišta i tako dalje. Investitorski urbanizam znači da investitor svojom financijskom moći prekraja i uređuje grad.
Dalje, bez obzira na samoorganizaciju Kozarčana i samoinicijativne projekte, nedostatak podrške vlasti i apsolutna indiferentnost je veliki problem. Kozarac ima taj doznačni karakter, i projekti izgrađeni zajedničkim snagama Kozarčana imaju snagu do određenog trenutka u kom na scenu treba da dođu organi vlasti a to se u Kozarcu nažalost ne događa.Tako, naprimjer, spomenik u centru ne svijetli svih 365 noći. Koliko ja znam, nadležnosti oko održavanja nisu jasno određene. U Kozarcu ima i jako puno polupraznih i praznih, nedovršenih objekata koji formiraju sliku grada a direktan su rezultat svega spomenutog.
U regulacionom planu Kozarca se ignoriše taj doznačni-dijasporski karakter grada, i dosta površno su predviđeni novi objekti na svim praznim površinama. Ali, ovdje moram ostati objektivna i naglasiti da je dijasporska arhitektura ustvari jedan novi koncept i ja još uvijek nisam pronašla neke konkretne urbanističke strategije koje to uvažavaju. Mislim da je to možda tema nekog novog rada.
Analiza dijasporske arhitekture u Kozarcu. Pokušala sam mapirati objekte koji su na bilo koji način povezani sa Kozaračkom dijasporom. Analiza je sprovedena na osnovu mojih opažanja i usmenih predanja, a ne na osnovu službenih podataka (do kojih nisam uspjela doći). Sigurno se prikrale neke greške i za ovo se unaprijed izvinjavam – to je navedeno i u mom radu. Uprkos tome, i dalje smatram da, iako pojednostavljen, ova analiza opet uspijeva vjerno dočarati stvarnu situaciju u Kozarcu.
Arhitektura i arhitekti u Bosni i Hercegovini? Kako ti gledaš na položaj istih?
-Arhitekti u BiH nemaju svoju komoru, nemaju određeni set pravila, cijene nisu regulisane – nije im lako. Mislim da to znači mnogo veći nivo odgovornosti arhitekte nego u npr. Austrij u kojoj je sve regulisano i raspoređeno na pet faza i stručnjaka za svaku oblast. Ta veća odgovornost nekada paradoksalno dopušta i više slobode i iziskuje naravno mnogo više kreativnosti. Naravno, sve to isključivo ukoliko je klijent spreman da tu slobodu i finansira.
Pretpostavljamo da je ovo samo jedan od stepenika ka vrhu?
Kakvi su ti daljnji planovi?
-Trenutno sam u fazi sabiranja i orijentacije. Ovom temom se želim u svakom slučaju dalje baviti jer mislim da je tek načeta.
Znači li to da bi te Kozarac i njegova raja uskoro opet mogli vidjeti?
-Nadam se! Željela bih još jednom da se zahvalim tebi Amele i svim predivnim Kozarčanima koji su mi poklonili svoje vrijeme i pomogli – Sakib, Mirsada, Sajma, Šefik, Sabit, Švabo, Emsuda, Ajdin, Haris, Satko… Izvinjavam se unaprijed ako sam nekog izostavila i nadam se da se vidimo na Danima Kozarca 2021.!
svabo
Add comment