svabo
Bilo u našoj čaršiji mnogo “Meha”, a među njima i moj rođo – Meho Tadžić. Velim “bio” pa je onda jasno da ga više nije, nažalost. A bio skroman, dobar, pravo dobar čovjek. Njega nema, ali su ostale uspomene na njega po kojima i ispisujem, a kojima i pridružujem ove redove.
Sjećam se našeg rođe otkako i imam sjećanja. Bio je dosta stariji od mene. Ništa se značajno nije dešavalo u našoj kući, a da Meho nije bio tu. No Rođo skoro nikad nije bio bez njegove supruge Nevenke, koju su svi zvali Nena. Nena je bila obljublena i u porodici i u komšiluku jer je rame uz rame sa Mehom trčala da svakom bude od pomoći i u dobru, a još više u muci. Rođu sam viđao da bez Nene ide samo na posao, tamo u pilanski pogon, ili u lov. Pa kad pomenuh “pilanu”, a to je nekad bila DIP Jela Kozarac (Drvnoindustrijsko preduzeće), moram reći da se i Mehinog lika najbolje sjećam u onoj plavoj radničkoj uniformi. To su bila ona “radnička odijela” u kojima su poslije završene smjene desetine radnika, umorno, ali veselo u grupicama koračali uz glavnu ulicu dobacujući uz smijeh šale jedni na račun drugih. Bilo je tu onih “lovačkih”, kao “je li Mase Bešlaga pucao na vuka ili na vučjaka”, ili onih čaršijskih, da li je Juso “Rajfin” dešifrovao šta znači JRT na televiziji u čitaonici.
No ostanimo uz Mehu.
Mehina kuća je bila iznad kompleksa mezarja sa desnu stranu puta koji od čaršije vodi ravno u Brđane i planinarski dom na Debelom brijegu. Tu je i sada Mehina “najnovija” kuća, a moja sjećanja, hvala godinama, dopiru do davnog vremena kada su tamo bile dvije stare bosanske kuće na podrum. U prvoj kući sa prostranom avlijom živjela je naša strina Jusufov’ca, Mehina mati. Kao dječica smo joj odilazili za bajram i bili ugošćivani hurmašicama i limunadom od zašećerenog limuntosa. Redom bi smo je ljubili u ruku, a ona nas je milovala po glavama i “tutkala” nam svakom u ruku nešto sitnog novca koji je za tu priliku već ranije bio namijenjen i odvojen od njene skromne penzije. Sjećam se da sam nestrpljivo ispijao svoju limunadu, a već znatiželjno u džepu naslijepo prebrojavao bijele petodinarke.
A rođo Meho, on je već mnoge godine ranije kao dječarac trčao u sljedeću onu kuću u kojoj je živjela tetka moga oca Ešefa Čaušević sa kćerkama. Jedini joj sin Teofik bio na visokim geodetskim školama u Sarajevu, pa je Meho bio ili pozivan ili sam odlazio da tetki i curama bude “pri ruci”.
Jedne prilike, baš pred sam bajram, kad se u kući i oko kuće imalo najviše posla, Meho se nekako čudno, dekoncentrisano i jogunasto ponašao. Oštrom oku i mudrom umu stare tetke takvo dječakovo ponašanje nije promaklo pa ga ona u jednom momentu zaustavi i nekako “na prepad” upita:
– Da se ti moj Meho nisi možda podvirio?! – što je značilo da nije zašao u pubertet, spoznao spolnost i tako to.
– A jesam vala tetka još u po’ ramazana – odgovori joj Meho kao iz topa.
Tako ova anegdota bude zapamćena i prepričavana decenijama poslije, a posebno u prilikama kad nekog spopadnu one “Mehine muke”.
A naš Meho, stasao, oženio se, dobio sa Nenom dvije kćerke – Jasminku i Eminu. Prvu zvasmo Jasna, drugu Minka ili Minkica.
Prolazilo je vrijeme, “između prsta tekle godine”, kao ono u pjesmi.
Mehine se cure poudale. Ja već dobio dječicu.
Jedne prilike sakupimo se na Debelom brijegu da “okrećemo” janje. Bilo svega za popiti i pojesti, ali najviše bilo neke duboke sreće i radosti da smo u takvom broju i sastavu pa se svašta prepričavalo, smijalo, pjevalo… Ljetna noć već uveliko pala, a mi nikako da krenemo.
Onda se nekako ipak pođosmo rasipati pa smo pravili raspored s kim ko da se vozi. No, nekolicina zajedno sa našim Mehom nikako ne htjede u auta, no se uputiše pješice niz Brđane.
Sutradan rano ponovo se zaputih gore ka Brđanima da dovezem neke stvari kad ugledah Mehu pred kućom. Prikočih da ga pozdravim, a on već ide ka kapiji.
– Hajde rode, svraćaj!, vikao je niz avliju.
Ja mu objasnih da žurim, ali on me ipak zaustavi da mi ispriča “nešto važno”.
– Išli mi sinoć ono niz Brđane, oni dripci požurili, k’o mladost, a ja malo zaost’o. Pa onda malo sjedem na brinu da odmorim. Tako se ja i privalim na leđa, jamda sam i malo trepn'o. Ona milina, toplo. Progledam ja, misec gledi u mene, ja u misec, a zvizda na stotine, hiljade, trepere, sjaje… E velim Meho nagledaj se vala vako ovih nebesa k’o nikad u životu. Ustanem, dođem kući, legnem. Evo ust'o sam, a ona mi zvizdana nebesa evo još uvik prid očima. Eto moj rode, tako je bilo.
– Jes’ moj rođo, i nema ovog našeg neba i ove ljepote nigdje, potvrdim ja našem Mehi i pozdravismo se.
Prođe nekoliko godina, svako se umotao u svoj život pa i ne bi više puno susreta, posebno ne kad se neka mračna događanja kao tamni oblaci počeše primicati onoj našoj pitomoj ljepoti. Onda se za kratko vrijeme sve sunovrati i zlo zavlada kao u najgorim snovima. Zli ljudi učiniše zlo, uništiše čitavo jedno mjesto, a onaj ko samo živu glavu spasi još je uveliko trebao biti sretan. Među tim “sretnicima”, našli se i rođo Meho i njegova Nena i neke više sile u obliku “humanitarnih organizacija”. Dovedoše ih, među ostalima, u zemlju Holandiju.
Živio i hodio rođo Meho “sav sretan” po toj tamo zemlji, jedino što mu je glava onako bila mukom, jadom, strahom, tugom i svime drugim, samo ne ljepotom i rahatlukom obuzeta, baš kao i ova moja glava u zemlji Njemačkoj u isto vrijeme. I možda bi se mi tamo nekako i sreli da ja nisam “odlučio” da onako počnem treći put kao život iznova u zemlji Australiji te ono tako i bi.
Onda su prolijetali mjeseci pa godine… Kad bi vrijeme i prilika, ja se uputim da vidim ima li još onih naših, Mehinih lijepih nebesa i “zvizda” što sjaje i trepću kao nigdje, da obiđem mezarja mojih najdražih po Sarajevu, Banjoj Luci i ona mezarja što je rođo imao kuću poviše njih, u našoj čaršiji. I stojim tamo pred očevim nišanom. Glava mi još mutna od lošeg spavanja, uzbuđenja, aviona, vozova, autobusa…
– Rodeeee, jesil’ to tiiii?! – začuh ja poznat glas, rođe Mehe glas.
Brzo prilazismo jedan drugom mašući rukama pa se onda zgrabismo grliti, tapkati po ramenima, kao da smo tako htjeli izbrisati sve ove proletjele godine, ova teška vremena i tegobe što nam se nedužnim kao i silnim drugima, natovariše na pleća.
Da, vratili se Meho i njegova Nena u naš Kozarac. Napravili kuću, zasijali baštu… Na balkonu se viori razastrt veš na štriku. Meho me veselo voda okolo, sve uzbuđeno pokazuje, voda me kroz kuću… Onda zastade kod kreveta, uze daha pa mi u hipu ispripovjeda priču:
– Vidiš rode ovaj krevet. E njega sam svojim rukama napravio. Tamo, u Holandiji. On mi je spasio život!
– Kako to, dragi rođo?! – pitam ga u čudu.
– E moj brate, kad nas tamo dovezoše, hodali smo k’o muhe bez glave. Od svega onog jada, onog haosa, nikako da se čo’ek smiri.
Ja sam mislio da neću preživ'ti. A onda, ne znam ni ja kako, jednog dana k'o da mi pamet nešto prosvitli. Dođe mi u glavu da počnem praviti krevet. I sav se ja dam u to – počnem sakupljati halat, materijal, ispisivati mire… Onda danima rezati, rezbariti, “šlajfati”… Ljudi me u čudu gledali, smijali mi se, ismijavali. Ništa ja to nisam uzbij'o, nego im još velim “Viđaćete vi, ovaj će krevet inšallah u moju kuću, u moju čaršiju, u Kozarac.” “Ama nema Meho ni Kozarca, ni čaršije, a kamo li tvoje kuće. Sjedi smirom, usjedi se, uživaj kad su ti ljudi evo sve dali”, tako meni govorili. ”Neka, svoj vi pos'o”, govorio ja. I, evo moj rođo, evo mene i mog kreveta u mojoj kući, u našem Kozarcu, završi Meho pa otpuhnu zadovoljno.
– Pa dragi rođo, kako si znao da će tako biti?!, pitam ga jedva čekajući odgovor.
– A moj Eso, ama nisam ja ništa znao, ja sam samo počeo da virujem u to, ne znam kako. Da mi nije bilo te vire, ja ne znam bil’ ost'o u životu. A onda se i drugi ufatiše za mene i moj krevet. Valjda je svakom trebala nada i vira. I, evo vidiš, evo ga, evo moje nade i vire!, – završi Meho, a suze mu krenuše niz obraze, ne znam da li od radosti, da li što je pričajući sve to ponovo ”odživio”.
Ostah bez riječi. Gledah u Mehu pa u krevet, a onda ga opet čvrsto zagrlih, sretan da postoje ovakvi ljudi, da su mnogi ovakvi i njima nalik i živote dali, ne gubeći nadu i vjeru.
Nažalost, ono sam i zadnji put moga rođu i vidio i zagrlio. Ubrzo naprečac Mehu zauvijek napusti njegova dobra Nena, a nedugo za njom ispod onih zvjezdanih nebesa i sa ovog svijeta nečujno nesta rođe Mehe.
Nadam se i želim da bar ponekad u onoj rođinoj kući, u onom krevetu, nađu radosti novi, zaista sretni i Mehine “vire” vrijedni ljudi.
Esad Tadžić, Melbourne
(MojaBiH)
Add comment