svabo
Danas je bio dan za sakupljanje vode. Naravno, ovaj dan je imao ovaj smisao nekada davno prije kada nije bilo vode uz put, kada se krene sa Mine preko Muzdelife put Arefata. Tada su se hadžije snabidjelave vodom uoči Jevmul Arefe ( 9. Zul-Hidždže Dan Arefeta).
Ovaj dan Jevmul Arefe, jedan je od najblagoslovljenijih dana koji mogu osvanuti u toku jedne godine, taj dan uoči Kurban Bajrama sve hadžije koje te godine obavljaju ovu islamsku dužnost i koji su došli Allahu u goste provedu na brdu Arefat desetak kilometara od Mekke i imaju čitav dan pred sobom da dove i traže od svog Gospodara da im se smiluje, da im oprosti grijehe i da im podari dobro i ovoga i onoga svijeta…
Taj dan Allah se ponosi pred Melecima i govori im:”Pogledajte Moje dobre robove , došli su mu iz krajeva udaljenih, umorni, prašnjavi, došli su samo Meni ibadet da čine”.
Taj dan šejtan je najponizniji, najnesretniji i najžalosniji jer sve ono što je činio oko nekog čovjeka, svi grijesi na koje ga je naveo tokom njegovog života brišu se, padaju u vodu, Allah prašta svome robu i sa Arefata čovjek se vraća čist od grijeha “ko od majke rođen”.
Krenuti na ovaj put san je svakoga iskrenog mu'mina a za njega je potrebno imati samo iskren nijet a najbolja opskrba koja je potrebna musafiru na ovome putu jeste bogobojaznost.
Prije su naši stari išli na hadž konjima i kažu da su se sretali dole negdje ispod Makedonije dok su jedni išli put Kabe drugi su se vraćali sa hadžijskim turbanima na glavi.
Danas je puno lakše obaviti hadž, raznovrsna prevozna sredstva brzo nas prebace do Časnoga hrama, a meni je ostalo puno toga urezanog u sjećanju nakon sedam dana putovanja kombijem, preko Hrvatske, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Turske, Sirije, Jordana i konačno Saudijske Arabije do Medine grada Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.w.s..
Baš Kao kad crnac prvi put vidi snijeg, tako smo se i mi balkanci odmah bacili u pustinjski pijesak, trčeći i tekbirajući pustinjom pokušavajući zamisliti kako je bilo u bitkama na Bedru itd.
Beskrajnost sitnog pijeska, koji curi kroz prste zbog svoje sićušnosti, i bezbroj talasastih dina koje su s jedne strane ledene a s druge vrele…
Neke navike ostaju, i dobra bosanska kahva sigurno će uvijek dobro doći. Plinska boca, voda, kahva, šećer i vreča za spavanje neki su od rekvizita bez kojih se ne kreće na jedan ovakav put.
Najbitnije je da kahva bude što jača kako šofer ne bi zaspao u putu jer treba preći tih nekih 7 000 km.
Ipak sve poteškoće koje insan doživi na putu, putujući kroz razne zemlje i prelazeći granice, nestaju odmah kada se ugleda Medina i kada se dođe do zelene kupole ispod koje se nalazi mezar Allahovog Poslanika.
Nazvati selam i proći kroz Revdu, prostor između Poslanikovog mezara i njegovog minbera za koju Poslanik kaže da je jedna od Dženetskih bašći, doživljaj je od kojeg vam prođu trnci od vrha glave do peta a srce se ispuni imanom.
Puno doživljaja a tek se stiglo, doživljaji tek predstoje, treba biti osam dana u Medini, klanjati 40 namaza u Poslanikovoj džamiji i očistiti srce od nifaka. A onda se zaputiti 500 km kroz pustinju prema Mekki i Časnome hramu gdje je jedan namaz vrijedniji 100 000 puta od namaza negdje drugdje…
Izgubiš se u masi 4 miliona ljudi ali osjetiš snagu, osjetiš da nisi jedinka, nisi sam u obožavanju Allaha.
Najveći je osjećaj kada ugledaš Kabbu, veličanstvenu, centar svijeta prema kojoj se okrečeš svaki dan pet puta. Sada stojiš pred njom i opet doviš, jer dova se prima kda se uči u momentu kada se Kabba prvi put vidi. Urezuješ sliku u memoriju kako bi kasnije kod kuće dok klanjaš namaz mogao opet da staneš kod Crnog kamena i da osjetiš jednoću Stvoritelja.
Poslije Umre i Hadža, koje opet svaki čovjek doživi na svoj osobit način, a za koje je jedno sigurno a to da će svako na kraju reći da je prebrzo obavio sve obrede i da se moglo više ibadetiti, valja opet nazad put Medine zadnji put poselamiti Poslanika i napiti se Zem-Zem vode, koja ujedno gasi žeđ, siti, lijeći i primaju se dove u trenutku dok se pije…
Sve je prošlo nekako brzo, mjesec dana, koliko se insan poželio kuće toliko mu se i ostaje, ostaje nada da će se opet ispuniti dova sa nekog od namaza kada se molilo svoga Gospodara da ga pozove u goste, da smota razdaljinu od kuće do Časnoga hrama i da oći vide Bejtullah…
Napuštamo Medinu, tužni a i veseli, nadamo se nagradi, veselimo se povratku kući…
Uvijek me u ove dane vrate sjećanja na 2000.godinu kada su neki predviđali smak svijeta a kada sam ja išao na putovanje života,
O obredima hadža imalo bi se danima pisati ja sam samo želio da podjelim s vama dio lijepih sjećanja a i da potaknem nekog da se odluči na ovo putovanje a ujedno i da se zahvalim pojedinim koji su mi omogučili da obavim hadž…
Jevmul Arefe je lijepo postiti ako smo kod kuće pa eto i to da znate jer je sutra jedan od najblagoslovenijih dana koji mogu osvanuti u toku jedne godine…
Add comment