Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Prolaze godine, izučavamo, korigujemo i izgrađujemo sebe. Dođe trenutak pa nekad pomislimo “eh sad je dosta, postigli smo nivo koji smo ciljali”. Čak znamo sebi dopuštati neke stvari za koje imamo i neka svoja opravdanja.

Tamam kada pomislimo da smo napokon sazrili, pogodi nas neko iskušenje koje nas uzdrma. Pitamo se otkud sad ovo, danima u mislima analiziramo – kako se ovo moglo desiti, gdje je napravljena greška, na šta nismo računali?

Allah, dž.š., kad želi iskrene robove od neiskrenih odvojiti, iskušava ih. Ta iskušenja za koja se koristi riječ “fitna” u korijenu znači čišćenje zlata od materijala koji je pomiješan s njim, s fitnom se nečiste odvajaju i ostane ona čista srž zlata.

Kada pogledamo Poslanikov, s.a.v.s., život kao glavno mjerilo nama, od početka objave do pobjede Poslanik, s.a.v.s., i prva generacija muslimana imali su razna iskušenja, da bi Allah, dž.š., otkrio one najiskrenije i učvrstio, a one koji se kolebaju udaljio.

Tako je ta prva pribrana generacija Kur'ana uspjela doći do cilja. Na početku su bili manjina pa su imali razna mučenja, glad, bojkot, a zatim Hidžra kao jedno veliko iskušenje.

Događaj Isra je jedno od većih iskušenja u kojem su neki sumnjali da li je to stvarnost.

Poraz na Uhudu je bilo razočarenje, zar su mušrici mogli poraziti Poslanika s.a.v.s.?

Potvora Aiše, r.a., je bila velika fitna među muslimana dok nisu se pokazali oni koji se drže prave upute i one koji griješe.

Bitka na Tebuku je otkrila licemjere, s time da je to bilo veliko iskušenje i za iskrene pokajnike.

Svi ovi događaji i još dosta njih koje nismo spomenuli pribralo je prave vjernike, i dok su se neki udaljili, pribrani su postajali sve jači i jači.

Allahovi društveni zakoni se ne mijenjaju bez obzira na stoljeće i narode. Kur'an je uputa do Sudnjeg dana. Svi vjernici koji su rekli “vjerujemo i pokoravamo se” moraju biti iskušani.

“Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Ankebut:2-3)

Nismo računali dok god smo živi da će se iskušenja nastaviti u različitim oblicima. Nismo dobro analizirali da li smo smjeli sebi dopuštati neke stvari, da li su naša opravdanja bila zaista opravdana?

Nesvjesno se pravimo previše pametni i mudrujemo dozvoljavajući sebi stvari koje ne bi smjeli, proširujući granice koje ne bi trebali. Pa onda kada udarimo glavom od zid, pitamo se gdje smo pogriješili?

Nismo računali da smo insani koji imaju nefs! Nismo na svoj nefs računali, pa smo se usudili ući u minska polja i lahko upasti u harame. Toliko smo imali povjerenja u sebe koje smo izgrađivali godinama, mislili smo da nije moguće nagaziti na minu, jer smo znali šta je dozvoljeno a šta nije. A nismo znali da nije dovoljno samo znanje da bi smo izbjegli sumnjive stvari koje nas lahko mogu uvesti u nedozvoljene!

Allah, dž.š., bolje zna nas od nas samih, pa je rekao da se ne približavamo haramu. Veoma je bitno; nije riječ o činjenju harama nego je o približavanju!

Jer je naš Gospodar, koji je nas stvorio, znao je da nismo dovoljni jaki, jer imamo nefs koji nas želi približiti haramu.

Lakše se sačuvati nego prići i boriti se, a nikad se ne zna hoćemo li nagaziti na jednu od tih mina!

A kad mina eksplodira nema više povratka!

“To su Allahove granice, i ne približujte im se! Eto tako Allah objašnjava ljudima propise Svoje da bi se onoga što im je zabranjeno klonili.” (El-Bekare: 187.)