NEKA MOJA RAZMISLJANJA

Hannas piše:

Nema dana da ne razmisljam o nekim stvarima, kontam,premecem misli ovamo i onamo, pomalo nesiguran u svim tim dilemama,pa rekoh hajd da je te misli podijelim sa rajom pa da vidim ima li ih jos koji o ovome koktaju na ovaj ili slican nacin sirom ovog svijeta, ove tudzine gdje nas sviju nazvase zajednickim imenom “Dijaspora”. Tu smo gdje smo, i tako nam je kako nam je. A kako nam je?

Rascijepljeni na dva svijeta, na dva zivota, na dva jezika, na dvije tradicije i kulture. Jednostavno receno zivimo ovdje 11 mjeseci, a svih tih 11 mjeseci zivimo za onaj jedan mjesec koji vecina od nas provede u Kozarcu.

Od mene pa na dalje vecina smo napravili kuce, ili pravimo. Sredzujemo, ulazemo, a onda kljuc u bravu pa na zapad. Cemu tezimo? Mene nesto stisne u grlu kad krenem nazad pa haman do Austrije nemogu rijec da progovorim. Ugusi me neka tuge. Kozarac je jedna svijetla i zelena oaza u svom tom mracnom komsiluku koji nas okruzuje.Sjecam se kad sam prvi put poslije rata dosao u Kozarac. Bilo je sablasno pusto. Sad sam ponosan na svaki novi krov koji ugledam, na svaku zasijanu njivu, na svaku munaru, na svakog naseg covjeka kojeg sretnem. Ponosan sam sto sam to sto jesam i odakle sam. Sta nam nosi buducnost?

Djeca nam rastu ovdje i provode ovdje svoje djetinjstvo i sticu svoje uspomene.Skoluju se ovdje,sazrijevaju, zene se i udaju se ovdje na zapadu. Puno nase djece sam sreo koja vrlo slabo znaju ili uopste neznaju Bosanski jezik, koja cak vrlo tesko komuniciraju i sa roditeljima. Postavljam pitanje sebi prvo a i svima nama.Cinimo li dovoljno da nasa djeca sacuvaju svoj identitet, jezik, kulturu, obicaje i da se potpune ne asimiliraju u ova drustva u kojima zive, nego da ipak ostanu to sto jesu Bosnjaci i Muslimani. Znam i sam kakav je ubitacan tempo zivota ovdje. Kao sto moj jedan jaran kaze ; “samo pidzama i radno odijelo”. Koliko se posvecujemo svojoj djeci kad dodzemo umorni sa posla a oni iz skole?

Mi kahva, vecera ovo ili ono, a oni kompjutor, igrice, zadaca, vecera, tv pa spavanje. I tako kod mnogih, dan iza dana. Kod mene ovdje u Svedskoj je ipak velika prednost sto imamo svoju Bosansku skolu (subotom) koja radi po programu iz Federacije i ocjene i svjedocanstva odavde imaju jednak znacaj u Bosni. Ali problem je sto se broj djece u toj skoli smanjuje posto nije obavezna. U Svedskim skolama imamo takodzer maternji jezik na programu, ali to nije dovoljno zato sto mnogi roditelji sa svojom djecom pricaju svedski.

Imamo svoj dzemat, svoju dzamiju, svog hodzu i svoj mejtef, ali i tu se broj djece postepeno smanjuje. Dakle djeca se utapaju u novi sistem htjeli mi to ili ne. Mnoge sam cuo kad kazu; “eh da je kakve penzije,pa da se vratim”. Ali nije tako.Srce je tamo gdje su djeca, unucad i ostala rodbina i sve su samo snovi. Kad bi se covjek i vratio pod starost na svoje i u svoje, kakav ce to zivot biti kad se pozelis djece ili unucadi? Samoca izjeda dusu i polako ubija.

Da ne tusim vise sa ovom crnom realnoscu, nego ima li ista pozitivno u svemu tome? Ima naravno. Prvo i osnovno Bosna je opstala. Kozarac je opet Kozarac. Ljepsi, bolji, veci i bogatiji nego prije. Samo nas nase jedinstvo moze odrzati. Svijet je kandzijom zaustavio rat, a kandzijom ce nas natjerati i u Evropu, htjeli to neki ili ne.Trebamo glasati kad je vrijeme, i birati mladze ljude, progresivne, sa novim idejama i koji mogu da prate progres ovog vremena, a ujedno su i dokazani rodoljubi.

Jednog dana ce se prestati po Kozarcu otvarati kafici. Otvarat ce se pogoni za proizvodnju, male firme, zaposljavat ce se ljudi. Samo polako. Mozda ova nasa djeca ipak jednog dana dodzu sa kapitalom i novim idejama i investiraju u svoj grad i u svoju zemlju. Neznam ni sam zasto ali ja sam nenormalno optimista po pitanju buducnosti Kozarca. Naravno, prvo bi trebali postati opstina ali kad i kako? Sumnjam da bi trenutno postojala ekonomska odrzivost. Sta mozemo uraditi?

Moze li neko krajem jula sazvati sastanak svih nas iz dijaspore pa da npr. izglasamo da svi uplacujemo samo po 20 maraka mjesecno za opstinu Kozarac. Zamislite koje pare i sta bi napravili od Kozarca za samo par godina. Dosadio mi taj stalni odliv sredstava za opstinu Prijedor. Ma znate vi na sta mislim. Ali eto, sabur, polako bit ce bolje ako bog da. Pomozimo jedni druge i kliknimo malo cesce na jetimi.de i upitajmo se sami cinimo li dovoljno?

Pomozimo i zahvalimo se Svabi na radu na ovoj stranici. Puno mi je sve lakse ked procitam jutarnji, a popodne malo popricam sa rajom o svemu. Sve je tako daleko a ipak tako blizu. Bujrum sa vasim razmisljanjima o svemu ovome. Sviju vas sellami hannas.