svabo
Nije lako u danasnjem vremenu, da ne kazem i opasno je, otvoriti se emotivno na virtualu, javno reci sta ti je na dusi, kad vise ne znas ni ko cita ni ko prati, ni je li ozna il je dozna.
Nije lako, u vremenu kad se ne zna gdje je prva linija i sa koje strane moze doci belaj, kad svi pred sobom drze masku, kad se laz rasirila, kad se smutnja za smutnjom smjenjuje kao morski talasi, kad ni ubica a ni ubijeni ne znaju ni zasto su ubili a ni zasto su ubijeni.
Nije lako ni u vremenu kad smo izgubili Kiblu, kad ne znamo kud se okrecemo, sta nam je cilj, kojim pravcem?
Nije lako, ali imamo li izbora? Boj se ovna, boj se govna, pa kad cemo zivjeti?
Nije lako, i meni svako jutro dodje sejtan i strasi me neimastinom, pita me sta cu jesti, sta cu obuci, gdje cu zivjeti, al ja mu jednostavno kazem, jest cu svoju smrt, obuci cu cefine, (imam spremne ihrame) i zivjeti u kaburu. I on ode, nema dalje prolaza, i sejtan je zaista mali, ovolipacki, ako znas kod koga ces traziti utociste od njega.
Zaista, kada covjek pocne trcati za dunajlukom, ganjajuci svoju sjenu, nikada je ne moze stici a sve je dalje i dalje od svjetla i upute. Nikako da se okrene ne bi li ta sjena krenula sama za njim… Nikako da spozna svoju svrhu zivljenja, stalno u zurbi, sve dok mu ilovaca ne napuni usta.
Ima tih primjera na pretek, ali nije mi namjera sada o tome govoriti, niti previse mudrovati.
Kada insan pogleda unazad, u ovih zadnjih 15-16 godina povratka, od ponovnog radjanja Kozarca i njegovog dizanja iz pepela do danas, mnogo toga se prezivjelo, mnogi su nas nazalost i napustili. Kozarac se preko noci mjenjao, gradio, iz faze u fazu…
I sam ovaj virtualni Kozarac postoji vec vise od deset godina, i sasvim je sigurno da je ova stranica u svom dosadasnjem radu ucinila dosta toga, ne samo u samom okupljanju i povezivanju kozarcana, sto je bio pocetni cilj, i njihovom informisanju, vec i u konkretnim akcijama i aktivnostima koji su davali i mjerljive rezultate u samom Kozarcu.
I na ovome virtualu ima dosta istorije, iako virtualan, dosta se ovdje dogadjalo, od pokretanja mnogih inicijativa i organizovanja raznih dogadjaja i aktivnosti, pruzanja pomoci materijalno ugrozenima i teze bolesnima,
Ima tu u arhivi, dosta dobrih fotografija i onih starih, prijeratnih i onih poslijeratnih, koje svjedoce i o proslom zivotu Kozarca i o samom pocetku njegove novije istorije. Ima tu i dosta dobrih tekstova, otrgnutih od zaborava ili izvadjenih iz neobjavljenih romana, bilo je tu i raznih diskusija, od zestokih svadja do liste donatora…
Bilo je naravno i dosta lijepih uspomena, odradjenih projekata i zadovoljstva na postignutom, to je ono sto me i veceras motivise da tipkam, da se nadam i vjerujem, da budem i dalje optimista.
Svjestan sam promjena, i da su one jedino sigurno u zivotu, da se stanja mjenjaju, da dobro zamjeni lose, a nekad i lose jos losijim, da zivot pravi oziljke, na koje smo danas ponosni.
Ne mislim ni da ce ovo pisanje napraviti trenutne promjene, ali se nadam da ce se pokrenuti konstruktivna diskusija na koji nacin da se poboljsa drustveni zivot u Kozarcu?
Na području Kozarca koje obuhvata pet mjesnih zajednica, živi 6-8 hiljada povratnika među kojima značajan broj mladih koji su neaktivni u društvenom životu i postaju „nevidljivi”, marginalizovani dio društva, a njihove potrebe bivaju zanemarene.
Mladi predstavljaju izuzetno značajnu kategoriju stanovništva i buduće nosioce promjena u društvu zato je neophodno posvetiti adekvatnu pažnju njihovim potrebama, stavovima i željama, kao i podršci i razvoju omladinskog aktivizma.
Uzroci ovakvog stanja su teška politička, ekonomska i socijalna situacija u gradu Prijedoru, nezainteresovanost gradskih vlasti za rješavanjem problema, nedovoljna uključenost mladih u razvoju zajednice, nedostatak aktivnosti u koje bi mladi mogli da se uključe i na taj način steknu nova znanja i rade na ličnom razvoju, nedostatak motivacije kod mladih za aktivnim učešćem u riješavanju problema u zajednici te nedostatak prostora gdje bi mogli provoditi svoje slobodno vrijeme na kreativniji način uz druženje i edukaciju daleko od kafića, sportskih kladionica i interneta.
Kozarac postaje mjesto bez kulturno-sportske ponude i počinje da gubi svoj kulturni identitet. Mladi se međusobno udaljavaju, postaju depresivni i pasivni, zatvaraju se u kuće i svoju budućnost vide u napuštanju rodnog kraja i sve češći su primjeri odlaska mladih u inostranstvo u potrazi za boljim životom.
Kao sto rekoh, ne ocekujem veliku promjenu, neko nece do smrti halaliti i to je zalosno, sto cekamo dzenaze da se halalimo, umjesto da se odmah pogledamo i halalimo, jer zivot pravi oziljke i nekad nehotice ili cak i namjerno udarimo laktom jedni druge, napravimo greske, koje vremenom uvidimo, i ne bi ih danas cinili.
Nikako da ih prevazidjemo, da se uzdignemo oprostom i da pazimo da nas zmija ne ujede dva puta iz iste rupe.
Pisem ovo veceras i nadam se, a ne znam ni kome pisem, niti ko ce citati, ko ce se pronaci, ko nasmijati. Da li rodjaku preko bare ili drugu u Svicarskoj, svojim Kozarcanima? Komsijama? Bratu Muminu?
Pisem, i nadam se, iako sam svjestan realnosti, znam da ima i dosta razocarenja, i sam sam jednim dijelom razocaran a to je zadnje o cemu bih veceras pisao…
Imamo planova koje bi ponudili, ali prije toga trebali bi da vidimo gdje smo i sta smo, pogotovo u drustvenom smislu.
Da ne govorimo o samom statusu Kozarca i njegove daljnje buducnosti u sklopu Grada Prijedora, da ne kazem da su Stanari dobili opstinu. Da ne spominjemo daljnju borbu za ocuvanje sjecanja i memorijalizaciju, da ne otvaramo otmah “teske” teme.
Nazalost, cesto se i sam uhvatim, kako provodim vrijeme listajuci naslove o svakojakim glupostima i dezinformacijama, citamo sta je rekla baba Radojka, koji je sinoc vic Kozo ispricao, sta je reko Meca a sta Maca, i tako dan za dan, zatupljeni nevaznim informacijama, razvuceni na globalne teme, prelazimo ovaj kratki kaljav put.
Danas imamo dosta sredstava i nacina za komunikaciju ali se nekako ta komunikacija izgubila, izgubili smo se u drustvenim mrezama i udaljili u realnosti…
Barem se meni tako cini, pa se zbog toga sa sjetom sjetim i tih dana kada smo se okupljali na ovome virtualu, da ne kazem dana kada smo sjedili na zidicu,…
A pozitivnih stvari ima ako hocemo da ih vidimo…
Add comment