aalyŽeljezni kip logoraša, na Trgu ljiljana u Sanskom Mostu, jedinstven je spomenik koji evocira sjećanje na postojanje logora tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i stradanje hiljada ljudi u njima.
Kip predstavlja čovjeka čija je glava skrušeno pognuta ka zemlji, sa rukama koje su sklopljene na leđima.
Prema riječima predsjednika Udruženja logoraša Općine Sanski Most, Nihada Ključanina, ljudi koji su bili zatočeni u logorima morali su na ovakav način dočekivati svoje čuvare i zlostavljače, a drugačije ponašanje ili odstupanje od pravila strogo se kažnjavalo.
“Ukoliko bi neko slučajno podigao glavu ili učinio neki drugi nepromišljeni pokret, bio bi kažnjen udarcem, a često i na mnogo strašniji način. Za ljude je to bio dostojanstva lišen položaj i, očigledno, neko je to dobro smislio kako bi logoraše što više ponizili”, kaže Ključanin.
On dodaje kako su logoraši, kriomice od svojih stražara, pokušavali iskoristiti zatočeničko vrijeme izradom različitih predmeta te su u te svrhe koristili sve što bi im se našlo pri ruci: “I to je bilo zabranjeno i vrlo opasno. Jedan broj logoraša je takve zanimacije platio i glavom”, kaže Ključanin.
Poznati sanski pekar i bivši logoraš, Hasan Osmančević, boraveći nekoliko mjeseci u zatočenju logora Manjača, uspio je u drvetu izraditi figuru logoraša u njegovom karakterističnom položaju.
U trenucima dokolice, logoraši su, priča ovaj sanski pekar, izrađivali različite predmete od drveta: “Posebno su na cijeni bile drvene muštikle i lule u koje se mogao ponekad ubaciti komadić duvana”, prisjeća se Osmančević.
U izradi drvenih predmeta koristili su se komadi stakla i svi drugi oštri predmeti poput eksera koji bi se, pomoću kamena spljoštio i naoštrio te potom koristio kao nož.
“Obzirom da je bilo dosta slobodnog vremena, odlučio sam da od jednog komadića drveta izradim figuru logoraša. Napravio sam ih nekoliko, a izrađivao sam i druge predmete i figure”, prisjeća se ovaj bivši logoraš i dodaje kako se nešto kasnije, upravo zahvaljujući svojoj rukotvorini, upoznao s poznatim američkim političarem i kreatorom Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ričardom Holbrukom.
Nakon raspuštanja logora Manjača, u novembru 1992. godine oslobođeni logoraši prebačeni su u Karlovac, grad u Hrvatskoj, gdje je brigu o njima preuzeo Crveni križ. Osmančević se tu prvi put susreo sa Holbrukom, koji je skupa sa aktivistima Međunarodnog komiteta za izbjeglice (IRC), obilazio oslobođene logoraše.
“Tada sam mu prišao i darovao figuru logoraša. Razmijenili smo par riječi, rekao sam mu da sam pekar i odakle sam”, prisjeća se Osmančević. Nedugo potom, ovaj Sanjanin se obreo u kanadskom gradu Edmontonu, gdje je proveo nekoliko godina živeći u izbjeglištvu.
“Jednog zimskog dana 1994. godine, na vrata su mi pokucali općinski službenici. Odveli su me u zgradu lokalne administracije i počeli ispitivati. Moram priznati da sam se tada uplašio, iako sam znao da nisam uradio ništa loše”, evocira uspomene Osmančević. Kaže kako su njegovi strahovi brzo otklonjeni.
“Holbruk je tada bio ambasador u Njemačkoj. Prisjetio se susreta sa mnom i pokušao da me pronađe preko Crvenog križa i naše ambasade u Kanadi. Nije zapamtio moje ime, znao je da sam pekar star oko tridesetak godina”, dodaje on. Američki političar je konačno saznao njegovu novu adresu te su stupili u kontakt. Nedugo potom kanadska državna televizija organizovala je emisiju u kojoj je Osmančević bio gost te je telefonskim putem razgovarao sa Holbrukom.
“Tada mi je saopštio informaciju koja me je iznenadila. Figura mog logoraša reprodukovana je na bronzanoj ploči koju IRC svake godine dodjeljuje humanim osobama za doprinos u radu sa izbjeglicama.
U međuvremenu, Osmančević se vratio u rodni Sanski Most i pokrenuo pekarski biznis, čime se i danas uspješno bavi. Zanimljivo je da Holbruk susret sa sanskim pekarom opisuje u svojoj knjizi “Završiti rat u Bosni”, koja je posvećena okončanju ratnih sukoba u BiH. Prema navodima u knjizi, na Holbruka je ovaj susret ostavio poseban dojam, jer je tada, kako je napisao, shvatio svu tragičnost sukoba u Bosni i Hercegovini. Nekoliko godina kasnije, sanski poduzetnik i zatočenik nekoliko logora, Redžo Kurbegović, došao je na ideju da figuru logoraša od željeza izradi u njegovom karakterističnom položaju, ali u uvećanom formatu.
Ovaj Sanjanin je, poput velikog broja bošnjačkih političara, intelektualaca i viđenijih ljudi, od strane tadašnjih srpskih vlasti uhapšen u maju 1992. godine. Bio je zatočen u nekoliko logora i zatvora koji su postojali na području sanske općine, a nakon toga, dugo vremena u zatočenju proveo u zloglasnim logorima Manjača i Batkovići kod Bijeljine.
“Za vrijeme mog boravka u logoru Manjača, logoraši su izrađivali minijaturne figure. Moja želja je bila da na ovaj način od zaborava otrgnem dio istorije za koji se nadam da se nikada neće ponoviti. Sem toga, zapazio sam da jedino za logoraše nema nikakvog spomen obilježja iz proteklog rata”, rekao je Kurbegović, ističući kako je statua izrađena od konstrukcije koju čine metalne cijevi, te je potom oblijepljena sa 844 pločice koje su zavarene i potom zaštićene od korozije.
“U logorima sam proveo ukupno 422 dana, a broj pločica simbolizuje ukupan broj dana i noći. Željezni kip je potom pronašao svoje mjesto u centru Sanskog Mosta kao trajno sjećanje na stradanja logoraša i vrijeme kada su ljudi hodali pognutih glava.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu više od pet hiljada građana nesrpske nacionalnosti iz Sanskog Mosta bilo je zatočeno u logorima.
Anadolija
svabo
Add comment