Znate li ko je bio Mohamed Bouazizi?

Piše: Dženan SMAJIČ

Tri godine nakon arapskog proljeća ime koje se konstantno ponavlja, a koje je simbol ovog talasa protesta jeste Mohamed Bouazizi. Ako na momenat zaboravimo na to da je Mohamed Bouazizi bio obični prodavač voća u jednom provincijskom mjestu u Tunisu, ovo ime je svakako za mnoge opći simbol borbe protiv nepravde, vladinih represija i autokracije.

S tim u vezi, ne čudi da se u većini analiza Arapskog proljeća akcenat stavlja na borbu protiv totalitarnih režima, borbu za ljudska prava, slobodu govora itd. Ali, da li smo se kad zapitali šta bi na sve to rekao Mohamed Bouazizi i kako bi se on pronašao u  svemu ovome?

S obzirom da ne posjedujemo potrebo znanje i informacije  da bismo odgovorili na ovo pitanje, nije zgoreg analizirati motive koji su tuniškog mladića naveli da pokrene jednu čitavu revoluciju u svijetu. Ko je bio Mohamed Bouazizi i šta ga je to nagnalo da bude iskra koja će potpaliti Arapsko proljeće?

ILD (Institute for Liberty and Democracy) na čelu sa uglednim ekonomistom Hernandom de Sotom sproveo je detaljna istraživanja na terenu, pa rekonstruirajući život Bouazizija, došli su do zaključka da se prije svega radilo o potpunoj apolitičnoj osobi, čovjeku koji je samo htio da ga se pusti da živi i radi.

Kada se 17. decembra 2010. spalio u Sidi Buzidu, što je bila iksra koja je pokrenula "Arapsko proljeće", Mohamed Bouazizi je  bio veoma mlad, imao je svega dvadeset i šest godina. Otac mu je umro dok je bio još dijete. U takvim okolnostim veoma rano će početi da se bavi prodajom na tržnici, što će i pored fakultetske diplome koju je u međuvremenu stekao, do tragičnog dana ostati njegov životni poziv. Sedmično je zarađivao svega oko sedamdeset i tri dolara i to je bio gotovo sav novac od kojeg je živjela njegova porodica.

Mohamed Bouazizi bio je mali poduzetnik koji se bavio kupovinom i prodajom voća i povrća. I radio je na crno. Prema rezultatima koje je ponudio ILD, 50%  poduzetnika u arapskom regionu nisu formalno prepoznati,  tj. rade na crno. Takva situacija je odgovarala policijskim oficirima koji su odlučivali ko može da prodaje na tržnici, a ko ne. Nerijetko su znali da unište kola u kojima bi prodavači prevozili robu. U takvim odnosima mito je bio učestala pojava, policijskim oficirima se plaćalo osiguravanje pozicija na tržnici, a zabilježeno je da se  Bouazizi često žalio na djelovanje oficira i inspekcije.

Tog jutra, 17. decembra 2010, Bouazizi je imao fizički okršaj sa policijskim oficirima koji su tražili da im plati globu za neki navodni prekršaj. Ono što će uslijediti je oduzimanje njegovog imetka, koji mu naravno nije vraćen uprkos žalbi koju je Bouazizi podnio. Nakon što mu je oduzeta imovina Bouazizi je izvršio samoubistvo u znak protesta protiv vladinih represija.

Zašto je samoubistvo jednog siromašnog Tunižanina u provincijskom gradu, motivisano prvenstveno represijom nad ekonomskim slobodama pojedinca, potpalilo iskru političke revolucije koja će prerasti u takozvano Arapsko proljeće?

Jednostavno, iako je u analizama Arapskog proljeća taj detalj uglavnom bio zanemaren, ta iskra se upalila zbog ekonomskih problema i nepostojanja ne samo političkih nego i ekonomskih sloboda. Siromašni poduzetnici poput Bouazizija širom arapskog svijeta nisu imali drugu mogućnost nego da djeluju na crnom tržištu kako bi mogli prehraniti svoju porodicu.

Ovakvih slučajeva poput Bouazizija, ljudi koji posluju bez pravnog identiteta, adrese i u konačnici, bez pravne dokumentacije, u arapskom svijetu je na desetine hiljada. Uz sve to, konstatno su bili u strahu, jer policijski oficiri su bez bilo kakvih zakonskih i sistemskih prepreka mogli da im oduzmu sve ono što su godinama sticali. U očima drugih Arapa Bouazizijev čin samospaljivanja nije samo čin usmjeren protiv vladinih represija i nefunkcionalnosti, već prije svega čin koji je usmjeren protiv vlade koja ne štiti privatno vlasništvo i koja ne prepoznaje značaj ekonomskih sloboda.

Ako se pitate zašto Bouazizi i ljudi slični njemu jednostavno nisu legalizovali svoj biznis odgovor je jednostavan: to je mnogo lakše reći nego li uraditi. Da biste u Tunisu posao stavili u okvire zakone bila su vam u prosjeku potrebna 142 dana uz troškove od  3.233 dolara (Bouazizi je zarađivao svega 73 dolara mjesečno).

Ove i mnoge druge barijere male poduzetnike su ostavljale u sjeni, jer samim tim što njihov biznis nije bio legalizovan oni su bili zakonski neprimjetni, a njihov imetak nezaštićen. Nakon slučaja Bouazizija i nekoliko drugih malih poduzetnika koji su se poistovjetili s njim su počinili samoubistvo i time dodatno potpalili arapsko proljeće.

Bez pravnih alatki poduzetnik je u mnogome osakaćen na današnjem tržištu. Bez sistema zaštite privatnog vlasništva tržište ne funkcionira, a upravo je  Bouazizijevo pravo da posjeduje imovinu, da kupuje i prodaje, nije nešto što je  bilo zaštičeno zakonom, štaviše, to pravo je ovisilo o arbitrarnoj volji i ličnim interesima lokalnih autoriteta.

Svakako, ovim tekstom se ne želi kazati da je ekonomija jedini korijen revolucije, ali posmatrati arapsko proljeće danas, a ne uzimati u obzir nekolicinu prethodno navedenih stavki dodatno otežava poimanje društvenih problema koji su rezultiratli revolucijom.

Mohamed Bouazizi je samo htio da mu se omogući rad na tržnici, da kupuje i prodaje, da živi jedan vrlo jednostavan i primitivan ekonomski život. Danas, s ove distance, evidentno je da se dio zvani ekonomija rijetko uključuje u ukupni opseg analize Arapskog proljeća, pa s tim u vezi ovaj kratki osvrt na život Mohamed Bouazizija svakako nudi i jedan drugačiji pogled na Arapsko proljeće, onaj koji je vezan za privatno vlasništvo, ne samo njegovu zaštitu, već sve što institucija privatnog vlasništva nosi sa sobom.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)