svabo
Poznati britanski list ”The Independent” u autorskom tekstu Hebe Al-Adawy donosi potresnu priču o genocidu i zločinima počinjenima tokom rata u Bosni i Hercegovini, javlja dopisnik agencije Anadolija.
Autor podsjeća na strahote koje su preživjeli Bošnjaci i drugi nesrbi u Bosanskoj krajini.
“Kada je Kozarac pao u ruke srpskih snaga u prvim mjesecima rata, jedna po jedna, bošnjačke porodice su strpane iza bodljikave žice u Trnopolju, koncentracionom logoru koji je donosio najgora sjećanja Holokausta”, navodi se u tekstu.
Autorica teksta donosi potresnu priču tada sedmogodišnje Elmine Kulašić koja se spasila iz Trnopolja zajedno sa jednim djelom porodice, dok su njen otac i dvije starije sestre nestali.
“Rečeno nam je da su četnici vjerovatno ubili moju sestru koja je, inače, bila invalid, a silovali drugu. Rečeno nam je da je samo pitanje vremena prije nego ubiju i moga oca. Sjećam se svih riječi. Nije bilo suosjećanja u njima”, navode se riječi ove Bosanke u britanskom listu.
U tekstu se ističe kako su nekadašnje komšije "preko noći postali najgori dušmani".
“Tu regiju su nekada zvali draguljem Jugoslavije u kojem je obitavalo mnoštvo kultura pravoslavnih Srba, Hrvata-katolika i bosanskih muslimana, bivših komšija i prijatelja koji su postali neprijatelji”, piše The Independent.
Britanski list, također, podsjeća na genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, kao najgoreg prizora krvoprolića u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, kada je zaštićena zona Ujedinjenih naroda (UN) pretvorena u groblje za 8.000 Bošnjaka.
Nadalje, u autorskom tekstu Hebe Al-Adawy navodi se da je čak i mnogo godina poslije rata BiH još uvijek etnički podijeljena zemlja.
“U Kozarcu, kao i u drugim bosanskim mjestima, Tuzli, Mostaru i Srebrenici, rane su još uvijek otvorene. Sada se ogledaju u etnički čistim mjestima i liniji razdvajanja koja dijeli zemlju na srpski i nesrpski entitet. Negiranjem genocida i nacionalističkom retorikom političara, ideja pomirenja je samo obična riječ”, piše britanski list.
Međutim, list ističe činjenicu da i pored toga oni koji su preživjeli najteže zločine dolaze u svoja mjesta kako bi se prisjetili svojih mrtvih ili iskopali ostatke najmilijih u masovnim grobnicama.
Tako danas 27-godišnja Elmina Kulašić vratila u BiH gdje pokušava da učini sve kako se strahote genocida i stradanja ne bi nikada zaboravile i kako bi cijeli svijet iz toga naučio historijsku lekciju.
“Od 1992. moj san je bio da se vratim i da se ne osjećam etnički diskriminiranom. U Bosni nije baš sjajno. Ali sam se vratila kući jer želim da sama izaberem gdje ću živjeti, a ne da mi neko drugi to određuje”, istakla je Elmina za The Independent.
Elmina trenutno radi u Mirovnu fondaciju u Sarajevu (CPF) na projektu “Filma biblioteke genocida”, čiji cilj je da zabilježi 10.000 životnih priča o genocidu u Srebrenici.
Jedna od tih potresnih priča je i horor kroz koji je prošla danas 64-godišnja Fatima Alijić koja je sa mužem i tri sina živjela u Srebrenici sve do pada tog grada u maju 1995. godine.
“Izgubila sam muža i djecu i nikada ih ponovo nisam vidjela. Ustvari vidjela sam ih, kada su nas vozili kamionima iz Srebrenice. Vidjela sam ih poredane pored puta. Vidjela sam najmlađeg sina u jarku kako leži. Bio je bez glave. Nisam znala da ljudske duše i srca mogu biti tako zli”, kazala je Fatima u svome svjedočenju.
U tekstu se napominje će možda svjedočenja preživjelih u genocidu prekinuti šutnju o zločinima u BiH, ali rane, ipak, nikada neće zacijeliti.
The Independent prenosi riječi Fatime Alijić koja je kazala da se “genocidi i dalje dešavaju u svijetu”.
"Niko nije naučio lekciju iz Srebrenice”, zaključila je Alijić.
Add comment