Prihvatanje mučne istine: Haški tribunal nije naš sud

Imao sam potrebu da citiram Milorada Dodika o Markalama ili predsjednika Srbije Tomislava Nikolića o Srebrenici i na pitanje odgovorim pitanjem: “Jeste na ovaj proces pomirenja mislili?”

Presuda Perišiću pokazuje da je došlo vreme da se postavi mnogo važnije pitanje od zastarjele dileme o MKSJ-u i pomirenju: je li Tribunal ispunio svoj širi mandat “doprinošenja uspostavljanju i održanju mira”? Nisam spreman da ponudim svoj konačni sud o tome, jer nisam najsigurniji kojim bi se metodama mjerio takav doprinos, ali gajim ozbiljne sumnje da je MKSJ ikada imao mehanizme ili ozbiljnu namjeru da se time bavi.

Obrazlažući mandat Tribunala, njegov prvi predsednik, pokojni Antonio Cassese, napisao je u svom prvom godišnjem izveštaju Savetu bezbednosti UN-a: “Uloga Tribunala ne može se dovoljno naglasiti. Ni u kom slučaju sredstvo za osvetu, on je oruđe za zagovaranje pomirenja i povratka istinskog mira. Ako se krivica za zastrašujuće zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji ne pripiše pojedincima, onda će se čitave etničke ili vjerske grupe držati odgovornim za te zločine i biće obilježene kao zločinačke… Istorija regiona jasno pokazuje da se gajenje osećanja ‘kolektivne odgovornosti’ lako izvitoperi u prezir, mržnju i bijes, i neumitno dovodi do novog nasilja i novih zločina.”

Međutim, ni Cassese niti iko od njegovih nasljednika nikada nije jasno izložio kako to ovaj sud treba da uradi osim što će voditi duge, komplikovane sudske procese u svom pravnom balonu od sapunice, izolovanom od stvarnosti regije razorene svirepim bratoubilačkim ratom, gdje su izvori nasilja ostali netaknuti, bez pokušaja da se dođe do sveobuhvatnog okvira za provođenje procesa tranzicijske pravde.

Tribunalov “pravni Olimp”

MKSJ se nikada istinski nije obavezao narodu bivše Jugoslavije da će u cjelosti ispuniti svoj mandat zato što ga, naprosto, nikada nije doživljavao kao svoju „bazu“, svoje primarne konstituente. Umjesto toga, za veliku većinu sudija i pravnika koji su oblikovali njegov razvoj i jurisprudenciju, ljudi sa ovih prostora su ostali tek dokazne sredstva u Tribunalovim predmetima, a jedini pred kojima su se smatrali odgovornim bili su diplomate u Njujorku, Vašingtonu, Berlinu i drugim uticajnim glavnim gradovima.

I dok su sudije vodili pravne bitke u sudnicama sa ciljem usavršavanja međunarodnog prava, hiljadama kilometara od sumornog Haga, u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, na Kosovu i u Makedoniji, javni diskurs o značenju njihovog rada bivao je sve zatrovaniji.

Riješeni da se drže dalje od “politike” i puste da “presude govore same za sebe”, donosioci odluka u Tribunalu nikada nisu smatrali za shodno da daju odgovore na krucijalna pitanja koja su se postavljala u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu: Kojom se logikom vodi Tužilaštvo – zašto su neki ljudi optuženi, a neki drugi nisu? Šta je filozofija Tribunalove tzv. kaznene politike? Kako je moguće poništiti sudske presude od 1.300 strana sa svega nekoliko stranica žalbene presude? Zašto je optuženima dozvoljeno da se bogate dijeleći Tribunalove pare sa svojim advokatima? Spisak takvih pitanja bez odgovora (koja su često postavljali i “prijatelji Tribunala“ iz regije) neoprostivo je dug.

Nedavne oslobađajuće presude u predmetima Gotovina i Perišić ističu se kao primeri ovog “sindroma pravnog Olimpa”. Obje sadrže naizgled tehnička ali značajna pomjeranja u Tribunalovoj jurisprudenciji. Argumentaciju njihove pravne logike uspjeće da shvate i prihvate samo oni dovoljno uporni da iskopaju to maglovito značenje u fusnotama presuda, i spremni da ostave po strani sumnje u naizgled očigledne političke motive. Mnogi iz međunarodnih pravnih krugova ostali su zbunjeni novim, redukcionističkim pravnim kriterijima primjenjenim u ovim presudama, koji su u suprotnosti sa ranijim Tribunalovim zaključcima.

Istovremeno, ove presude izazvale su tektonske potrese u zamljama bivše Jugoslavije, sa stvarnim i destruktivnim posljedicama po “proces pomirenja”. I dok žučne rasprave o “pobjedničkim narodima i uzvišenim ciljevima”, “istorijskim nepravdama”, “političkim zavjerama i trgovinama” koje su uslijedile i dalje divljaju između Srba, Hrvata i Bosanaca i Hercegovaca koji uporno pokušavaju da pronađu smisao u ovim presudama, jedan glas je ostao gromoglasno nečujan: glas samog Tribunala.

‘Outreach’ umjesto kredibiliteta

Ovo nije izuzetak već pravilo: Tribunalove sudije uvijek je više zanimalo i uvijek će više zanimati šta o njihovim presudama kaže međunarodna pravna literatura nego ljudi čijem trajnom miru bi trebalo da doprinose. U najboljem slučaju, ostaviće Tribunalovom programu “outreacha” da “proda” njihove odluke zajednicama kojih se te odluke tiču.

Međutim, nikakav “outreach” ne može da nadoknadi nespremnost da se shvati kako rad sudija utiče na sposobnost Tribunala da ispuni svoj širi mandat. Naročito ne “outreach” kako ga doživljavaju čelnici MKSJ-a: mješavina odnosa sa javnošću, dekontekstualizovanog širenja informacija i beskrajnog niza konferencija.

Ne može iz jednog prostog razloga: sve što jedan sud sa takvim mandatom radi zapravo je “outreach”, bio aktivan ili pasivan. Odluke o optužnicama, osuđujućim i oslobađajućim presudama, podrška i zaštita svedoka, ponašanje istražitelja i osoblja na terenu, saopštenja za javnost i njihovo odsustvo, ispadi u sudnicama koje sudije tolerišu optuženima, braniocima i tužiocima, dužina suđenja, način na koji se svo osoblje Tribunala, od sudija do članova obezbjeđenja, ophodi na poslu i van njega, pa čak i administrativne odluke – sve to igra ulogu u onome kako se doživljava rad Tribunala.

Nema te količine “outreacha” koji će uspjeti da iskupi Tribunal u očima majki Srebrenice posle odluke Tužilaštva da se unište predmeti iskopani zajedno sa posmrtnim ostacima njihovih najmilijih. Nema tog broja konferencija o naslijeđu Tribunala koji će uspeti da objasni građanima Bosne i Hercegovine zašto su njegove sudije ostavile transkripte jugoslovenskog Vrhovnog saveta odbrane nedostupne javnosti. Nikakva objava na internet stranici Tribunala neće uspjeti da opravda  to što je Dražen Erdemović osuđen na pet godina zatvora nakon što je priznao ubistvo najmanje 75 osoba. Nikakav PR neće uspjeti da “proda” presude Gotovini i Perišiću u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Tek još jedan organ UN-a

U reakciji na presudu Perišiću, Erik Gordi je napisao da će “ova nova, treća generacija jurisprudencije MKSJ-a ostaviti dubokog traga u naslijeđu Tribunala. Ponovnim vrednovanjem ranijih ocjena o legitimnosti ratnih ciljeva VRS-a, ona dovodi u pitanje teoriju na kojoj je zasnovano trenutno procesuiranje Radovana Karadžića i Ratka Mladića.”

I zaista, dok se suđenja Karadžiću i Mladiću odvijaju uz sve slabije interesovanje javnosti u bivšoj Jugoslaviji, čini se kao da se bave događajima koji se se desili nekom drugom. Nakon presuda Gotovini i Perišiću, nijedan ishod nas više ne može da iznenadi.

Sve se to dešava u stvarnosti u kojoj je većina ratnih zločinaca koje je osudio MKSJ već pušteno na slobodu, i u većini slučajeva rehabilitovano, njihova djela slave se kao činovi herojstva, a njihove ideologije pravdaju kao mučeništva kojima se branila nacija. Za one koji rade na nekakvom suočavanju sa prošlošću, postalo je sve teže da sa nadom gledaju ka Tribunalu.

I dalje se slažem sa Mirkom Klarinom koji je jednom rekao da je MKSJ najbolje što se desilo narodima bivše Jugoslavije od 1991. godine. Ali, u trenutku otrežnjenja, pomirio sam se sa tim da Tribunal, nažalost, nije naš sud, već samo još jedan organ UN-a. Oni koji oblikuju njegovu misiju i odluke, njegov mandat doprinošenja trajnom miru u regionu vide kroz potpuno drugačiju prizmu od naše.

Ipak, bilo to dobro ili loše, taj trajni mir ne zavisi od MKSJ-a: on zavisi, i oduvijek je zavisio od nas. Mi moramo da se suočimo s tim šta smo radili jedni drugima, iznesemo se s tom istinom hrabro i do kraja, i obezbijedimo pravdu žrtvama. Presude Gotovini i Perišiću su konačno potvrdile: MKSJ to neće učiniti – naše institucije moraju utvrditi istinu i kazniti počinioce. Moramo insistirati, sada više nego ikada prije, na tome da ovdašnje državne institucije preuzmu odgovornost za suočavanje sa prošlošću.

A čineći to, moraćemo da promatramo naslijeđe MKSJ-a mimo samih presuda. Moraćemo da dovršimo njegovu misiju, zahvalni na svemu dobrom što je uradio i nadajući se da do kraja svog postojanja neće nepopravljivo narušiti sopstveni kredibilitet. Zatim ćemo morati da prosijavamo njegove arhive u potrazi za komadićima istine koji će nam pomoći dok dalje tragamo za zajedničkim narativom o našoj traumatičnoj prošlosti. Ali to ćemo morati da uradimo sa hladnim, objektivnim i sveobuhvatnim prihvatanjem distance između MKSJ-a i nas, ljudi kojima je trebalo da služi. Naše mišljenje i naši interesi naprosto nisu, a vjerovatno nikada nisu ni bili, na vrhu Tribunalove liste prioriteta.

Refik Hodžić je aktivista iz Prijedora i bivši portparol MKSJ-a.

(balkaninsight.com)