KOZARAC-Jutarnji trač...

Ako vas ponekad carsija pocne gusiti, ili jednostavno imate potrebu da pustite “mozak na pasu”, najidealnije mjesto za to jeste nasa majka Kozara.

Steta pa nemamo veliku naviku da odlazimo u planinu, za razliku od komsija, koji je svojataju na sve moguce nacine, pa se tako Kozarac vise ne moze vidjeti sa Mrakovice, niti je Pasinac (bunar na Pasinim konacima, koji su dobili naziv jos od Omera Pase Latasa) vise Psinac, vec nekakva Vidova voda…

Zalosno je ali nemamo ni sekunda kontrole ili uticaja na kapi Kozarca, djelom su krivi te iste komsije, koje su monument na Mrakovici, posvecen Anti-fasizmu, zloupotrijebili i prestavili kao stradanje samo jednog naroda, tako izkljucili iz istorije, sviju nas “druge”, koji smo se borili i dan danas borimo protiv fasizma, bilo koje vrste…

Ali to je prica za sebe i treba je govoriti na drugim mjestima, i cesto puta dok sam na Kozari razmisljam o tome kako bi bilo, ili bolje receno, kako ce biti kada ova planina progovori i kad pocne pricati kakve su se sve strahote odvijale u njenim njedrima…

Kakve su se ljudske sudbine pisale pod hladovinom majke Kozare?

Napravljene su i oznacene pjesacke staze, duz kojih su razni umjetnici, kroz Umjetnicke kolonije koje se organiziraju, postavili razne skulpture, teren se osvaja i na kulturnome planu, tako da ako vec ne hodimo Titovim stazam revolucije, vrijeme je da pocnemo graditi nase staze, i da nam djeca znaju i gdje je Sokolac, Zeciji, ili opet Buk ili Zelenac…

Kada gledamo kalendarski, po Miladu, nalazimo se na pocetku zadnje cetvrtine ove 2010. godine, i polako se vec mozemo pripremati za docek Nove. Ipak treba tek jesen prezivjeti a kako cemo prezimiti, ne smijem ni misliti… Ona stara:”Tesko je, al se zivi…”

Opet, ako uzmemo da mi vrijeme racunamo od sezone do sezone, mogli bi reci da smo na novom pocetku i mozda bi mogli analizirati godinu i vidjeti koliko smo uspjeli od planiranog, koliko nismo, da li smo uopste planirali i trebamo li planove za buducnost?

Ako gledamo Hidzretski, na kraju smo blagoslovljenog mjeseca ramazana , ljeta gospodnjeg 1431. Oni koji su pratili hidzretski kalendar, tuzni su sto ih napusta najdrazi gost, a opet sretni sto su imali prilike odahnuti dusom, zanemariti malo dunajluk i obnoviti svoj iman, vjerovanje, jer davno je receno da je iman poput kosulje i da vremenom izblijedi, a da je ramazan najbolja prilika za njegovu obnovu…

Po Takvimu Rijaseta IZBiH, ovaj ramazan ima 29 dana, tako da ce se sutra, iza ikindije namaza, tradicionalno dijeliti “halva” ispred nasih dzamija. Ovo je jedna lijepa nasa tradicija, specificna samo za nas Medzlis, i to je jedinstvena prilika da se nasi malisani nagrade za ramazan.

Ove godine nisam imao snage, a ni hrabrosti, a mislim da cete me razumjeti, da pokrenem akciju za podjelu Bajramskih paketica, i zao mi je zbog toga, jer je i to bila jedna lijepa tradicija, ali svakako je recesijska godina, tako da se iskreno nadam da cemo iduce godine ponovo ozivjeti ako ne i ojacati nas Fond Solidarnosti, u koji su nazalost prestala pristizati sredstva, tako da je upitno i daljnje stipendiranje nasih ucenika, sto je takodjer bila jedna od aktivnosti Fonda…

Skolski gledano, na pocetku smo nove godine, od ponedeljka je ponovo pocelo na Krkicima, da se cuje skolsko zvono i djecija graja, sto je svakako doprinijelo zivosti u jutarnjim satima…

Kako prolazi ramazan, uskoro cu se vratiti ispijanju jutarnje kafe i orangine i slusati jutarnje traceve, tako da se nadam da cu imati i vise konkretnijih informacija o desavanjima u carsiji…

Iako je politicka kampanja pocela, po carsiji se ona i ne osjeti i uglavnom se stvari desavaju na virtualu… Kozarac.ba ce pokusati biti, koliko smo god moguci, neutralan i iskreno da Vam kazem najradije bih prespavao ovaj mjesec.

Pokusacu da pratim politicka desavanja i da Vas informisem, sto se tice reklamiranja stranki, to ce sve zavisiti o njihovoj spremnosti za koristenje nasih marketinskih usluga…

Kada gledam unazad nekoliko mjeseci, odnosno kad prelistavam slike sa kartice foto aparata, barem ono sto sam uspio ljetos zabiljeziti, mnogo toga se desilo o cemu nazalost nisam ni pisao, a vjerujem da bi bilo zanimljivo da ste upoznati sa tako nekim desavanjima, jer neki se projekti nastavljaju i dalje i trebace sasvim sigurno i vase ucesce u njima kao i samu podrsku…

O nekim razlozima mog nejavljanja, sam vec nesto pisao, i ne bih vas dalje zamarao oko licnih problema, ali pokusacu da prenesem bar dio aktivnosti koje sam radio u proteklom periodu, kao i o onima koje planiram, insallah, nastaviti…

Nadam se da ce i neki, poput recimo Ferida-Leke poslati nam izvjestaje i slike od dogadjanja koja su obiljezila sezonu, Satko je rekao poslti od turnira, kako bi mogli analizirati sta je dobro a sta treba popraviti u nasem drustvenom zivotu, kako bi stvarali jos bolji ambijent za zivot u Kozarcu…

Vjerujem da imamo sta reci i da treba da nastavimo dalje zajedno da planiramo i realizujemo akcije i druzenja u nasoj carsiji…

Jesen dolazi, kao i zima i vise cemo vremena provoditi za ovim haber kutijama, i to je izvrsna prilika da popravimo komunikaciju i pocnemo se pripremati za Novu 2011. godinu.

Nezaboravimo da 2012. godine, nase Dobrovoljno Vatrogasno drustvo Kozarac, slavi 120 godina postojanja i najbolji poklon za nase Vatrogasce bio bi izgradnja vatrogasnog doma, i u tom smjeru bi mogli svi da usmjerimo snage, smatram da su kozaracki vatrogasci zajednicki nazivnik sviju nas i da zasluzuju da se konacno rijese i njihovi najveci problemi a to su budzet i vec spomenuti vatrogasni dom…

Kad vec spominjem vatrogasce, ostao sam takodjer, duzan izvjestiti Vas o odrzanoj redovnoj godisnjoj Skupstini DVD Kozarac, koja se odrzala pocetkom juna u prostorijama MZ Kozarac.

Po nekom ustaljenom redu, predocili su se izvjestaji o radu Upravnog odbora, , kao i same vatrogasne jedinice i njenom djelovanju, financijski izvjestaj, izvjestaj Nadzornog odbora kao i plan aktivnosti za iducu godinu…

Jednoglasnom odlukom, produzen je mandat svim clanovima koji su radili u Upravnom i Nadzornom odboru, tako da u tom smislu nije bilo nikakvih promjena…

Zakljucak je bio da ne treba mjenjati ekipu koja dobro igra…

Nakon oficijelnog dijela skupstine, organizovano je na Staroj pilani, vatrogasno druzenje, koje je po obicaju bilo sa puno smjeha i zabave, onako kako to samo vatrogasci znaju…

Nadam se da ce uspjeti proslaviti jubilarni 120 rodjendan u svojim prostorijama kako bi bili jos efikasniji u nasjo zastiti od pozara i drugih elementarnih nepogoda…

Sigurno, mada mi se cini da to i ne vidimo i ne znamo cijeniti, najveci i najvazniji, kulturno-sportsko-zabavni dogadjaj u toku godine, koji se desi u Kozarcu, jesu “Dani Kozarca”.

Ova tradicija, sa nekad vise a nekad manje uspjeha odrzava se vec 7 godina, i vjerujem kada bi samo malo vise usmjerili energije, sredstava i znanja u ovaj projekat da bi imali daleko vece uspjehe i rezultate.

Opet, za mene ono najbitnije jeste da se Dani odrzavaju, a iskreno vjerujem da ce nekada buduce generacije, ako im ostavimo u emanet, imati bolje uslove za organiziranje raznih, kultirnih, sportskih i zabavnih sadrzaja tokom ljeta i na taj nacin nas zbliziti i ujediniti a ujedno i ekonomski ojacati samo mjesto, dobijajuci raznovrsniju turisticku ponudu…

Ovogodisnji Dani Kozarca, zapoceli su na Skolskom igralistu sa predivnim folklornim izvedbama. Nase Kulturno umjetnicko drustvo Kozara je nesumljivo napravilo ogroman uspjeh i za vrlo kratko vrijeme su uspjeli da postignu velike rezultate, od same masovnosti clanova do broja nastupa sirom Bosne i Hercegovine… Kada bi davali godisnje nagrade za napredne rezultate bili bi moji kandidati za ovogodisnje prvo mjesto…

Takodjer, jedna od novina ovogodisnjih Dana Kozarca, bio je i Turnir u malom nogometu koji je po prvi put organizovan na stadionu u Kozarusi.

Treba istaci ogroman entuzijazam i rad naseg Rifeta Blazevica u organizovanju ovog turnira i nadam se da cemo dogodine ponovo imati prilike biti u Kozarusi i tako doprinijeti da se desavanja za vrijeme Dana organizuju u svih pet mjesnih zajednica.

Kako u samom organiziranju, mozemo pomoci i samim ucestvovanjem na ovakvim i slicnim desavanjima i na taj nacin cemo dati svoj doprinos u stvaranju tradicije, sa cim cemo se kasnije, ako nas Allah pozivi, moci ponositi…

Kao sto rekoh, nadam se da cu dobiti materijala da prestavim i ostala desavanja koja su se desila tokom sezone, groznicu smo vec imali prilike citati…

Pocetkom Juna, u Sarajevu sam, ispred Optimista2004, ucestvovao na trodnevnoj Medjunarodnoj radionici suocavanja sa teskom prosloscu u zemljama Zapadnog Balkana i zapadne Europe te mogucnosti i perspektive tranevropske suradnje, u organizaciji Francusko-Njemackog ureda za mlade, Centra Andre Malrauxs u Sarajevu i Inicijative mladih za ljudska prava.

Pored iskustva i novog znanja o ovim temama, uspio sam uz podrsku Edina Ramulica, koji je takodjer ispred Udruzenja Izvora ucestvovao na radionici, skrenuti paznju i zainteresirati prisutne o problemima sa kojima se suocavamo u nasoj nakani da obiljezimo logor Omarsku kao i druga stratista na podrucju nase Opstine.

Ono sto je bitno istaci jeste da smo dobili podrsku u ovome i da se krenulo sa konkretnim djelovanjem, kako ponovnim medijskim pritiskom na Mittal, tako i planiranjem studijskih putovanja na kojima bi se radilo da se logori sto prije obiljeze kako bi sacuvali svoju autenticnost, sto je trenutno najveci problem.

U tom smislu pozvani smo u Njemacki Dachau da razmjenimo iskustva sa ljudima koji vode tamo memorijal, i da vidimo na koji nacin je najbolje da usmjerimo nasu borbu u ovim projektima.

Ovo putovanje treba da se organizuje krajem oktobra, nazalost, kako sam vec predao pasos za jedno drugo putovanje, koje planiram pocetkom novembra, te tako ne mogu putovati preko granice, necu moci sudjelovati u ovom putovanju, ali to je najmanje bitno, vazno je da se tamo pojavimo a vjerujem da ce nas malidiv sa ostalima, zastupati najbolje sto umije, u biti on bolje i poznaje ovu tematiku, nadam se da ce ovo putovanje doprinijeti i konkretnijim pomacima…

O ovome ce, naravno, biti daleko vise govora, kada budemo imali i konkretnije stvari, kao i o drugim aktivnostima koji se planiraju u cilju obiljezavnja mjesta naseg stradanja, sto je takodjer jedan od preduslova brzeg stvaranja suzivota na ovim prostorima…

U tom smislu smo iskoristili i grupu Njemackih studenata, koji su boravili u Kozarcu, kojima je nas Satko odrzao kratki istorijski cas, o desavanjima 92. kao i o samoj licnoj tragediji i patnji kroz koju je prosao, kao i spomenutim problemima, odnosno borbi protiv svjetskog mocnika kao sto je Mittal, gdje smo takodjer dobili podrsku i obecanja da ce nam i oni pomoci, ako nista onda u medijskom pritisku na Mittal.

Smatram, s obzirom na opstu situaciju gubljenja kolektivnog sjecanja, da je jako bitno da se govori o desavanjima iz 92 i pravoj istini o pocetku agresije na Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije i tadasnje JNA, kako se ne bi istorija retusirala i iskrivljivala i kako nase stradanje ne bi otislo u zaborav, pogotovo za naredne generacije i to je ono na cemu treba da ustrajemo, kako zrtve nasih najmilijih ne bi bile uzaludne…

Prije desetak dana, zavrsili smo snimanje dokumentarca o Kozarcu. Za to vrijeme dok smo snimali film, prolazio sam ponovo kroz sve te price stradanja kao i danasnje nepravde koja nam se desava, ali nadam se da ce i ovaj dokumentarac doprinijeti ovome o cemu sam predhodno pisao, da istina ostane zabiljezena i da se ne zaboravi…

Zamolio sam Olivijea da ako bude mogucnosti naprave i bosansku verziju, kako bi mogli prezentovati film nakon sto se prikaze na Francuskoj drzavnoj televiziji, i nadam se da cemo imati prilike gledati ga i ocjeniti. Zato i ne pisem puno o svemu tome sto smo se dotakli radeci dokumentarac.

Posto su Hvalenka, koja mi je bila prevodilac za vrijeme kampanje u Francuskoj, i njen covjek Olivije, radeci ovaj projekat imali prilike upoznati za tih mjesec dana dosta Kozarcana, zamolili su me da se ovim putem od srce zahvalim svima koje su upoznali, i imali prilike raditi i druziti, zbog straha da nekog ne izostavimo nisu htjeli poimenice nabrajati vec su se iskreno zahvalili cijelom Kozarcu na gostoprimstvu i lijepim uspomenama koje su iz njega ponijeli…