svabo
Bude tako rat i vojske i vojnici u njima. I kad rat stane, recimo četrnaest godina poslije, zaborave se i te vojske i vojnici u njima. Oni postanu socijalni problem i suha drva za nacionalne vatre. Ime pokojeg generala se i tada pomene, ali rijetko po dobru, a tek poneka brigada preživi tako dugo u mislima njenih bivših pripadnika. Usput se i grižnja savjest onih koji nisu ratovali izgubi u sveopštem nemaru naspram bliske krvave historije. Da budem jasan, stida ne treba biti ni sa jedne ni sa druge strane, ni kod onih koji su teglili pušku pa sada jedva sastavljaju kraj sa krajem, ni kod onih koji su imali više sreće na zapadu, jer su, prosto, imali više sreće. Sve što treba je da jedni druge razumiju, da ovi drugi o onima prvima znaju više nego što je sada ostalo u pamćenju.
Rat nisu samo herojske borbe, izgubljeni i osvojeni gradovi i kote. To nije samo slika vojnika u koloni dok ih prate njihove uplakane supruge i djevojke. Rat se ne mjeri isključivo statistikom mrtvih i invalida, na našoj i na njihovoj strani.
Rat je razarajuća tuga za prijateljem kojeg je do neprepoznavanja unakazio usijani metal a ti mu ni na dženazu nisi mogao otići jer su te trebali sada za dvojicu; kada ti ruke otpadaju dok nosiš ranjenika koji se izvija od bola i preklinje za malo vode a ti mu je ne smiješ dati; kada čuješ opaljenje granate i razmišljaš koliko statistički nesretan moraš biti da se baš tebi strovali na leđa, a znaš da su upravo nanišanili nekog kao što si ti; kada se štipaš za obraze u četiri ujutro dok ti glava kleca i boriš se da ne zaspeš, da ti se ne privuku kao što se i ti često njima prikradaš…
I nije samo to rat.
Bolna jutarnja mokrenja nakon hladne i neprospavane noći na vjetrometini, nagorjele i nadimljene uniforme, vlažna i memljiva ćebad u zemunicama, gacanje u kaljuži sa gnijezdima od blata na žuljevitim čizmama… sve je to rat. I kada te zatvarač puške uporno bode u vrat dok se penješ uz beskonačno brdo sa olovnim nogama i kada strahuješ od onih koji te vode jer znaju manje od tebe kuda idu.
Rat je kada otvaraš konzervu Ikar i zuriš u zamrznutu povraćotinu i ne možeš jesti a gladan si kao Etiopljanin. Ili kada te voze u kamionu u kojem su prije toga dopremili leševe pa ti se taj miris uvuče u nozdrve, u oči i u pamćenje. Kad te mještani sela kroz koje prolaziš i vole i mrze, vole jer ćeš ginuti za njihovu kuću, mrze jer strepe de ćeš im provaliti u hambar ili ukrasti ženu.
Rat je kad cupkaš u zaleđenom snijegu u dubokoj studenoj šumi dok iznad tebe pucaju stoljetna stabla kao ljudske kosti, ili kako bi to rekao jedan ratnik zvani Švabo: ”Što me pitaš kako je bilo? Iskopaj sebi rov i u njemu prenoći. Ujutro ću ti donijeti čaj i pitati te znaš li sada kako je bilo, a još niko na tebe ne puca”.
Sve se to brzo i natenane zaboravi. Čak se ni vlastitoj djeci ne pripovjeda. Unuke će to sasvim je izvjesno još manje zanimati. Eto i ja sam isti takav, nisam ovaj prostor iskoristio da pišem o ratnom putu, odvažnim borcima i njihovim komandantima iz Sedamnaeste Viteške brigade koja bi ovih dana da postoji slavila svoj sedamnaesti rođendan. Nisam siguran ko bi uopšte bili ti ljudi koje bi interesovalo nešto o tim slavnim ali i teškim danima jedne brigade. Nekako je, barem meni, učešće u ratu postalo duboko intimna stvar, skoro filozofska unutarnja rasprava koja se dotiče samog postojanja na zemlji. Niti u jednoj drugoj prilici kao u ratu ljudi ne mogu tako životno osjetiti ljudsku prirodu i upoznati sami sebe.
Kako vrijeme prolazi vjerujem da se svakom pripadniku Sedamnaeste (a i drugih sličnih brigada, mada ih je poput Sedamnaeste u cijeloj Armiji bilo veoma malo takvih, svega dvije tri) javlja neki duboki ponos što su se našli sa tim ljudima na tom prostoru u to vrijeme. To im nekako postaje najvažnije u životu, odmah uz djecu. Sve tegobe, gubici, poslijeratno omalovažavanje, sve to postaje nebitno naspram činjenice da si, u ono vrijeme kada je to trebalo, bio čovjek i ratnik na strani pravednih.
Svim pripadnicima Sedamnaeste čestitke za rođendan Viteške brigade
(E.Ramulic; MojaSana)
Add comment