KOZARAC-Jutarnji trač…

Ovo je slika koju ugledam, kada ujutro “bacim” prvi pogled kroz Velux… Tu odmah dobijem informacije o vremenu i stanju na putevima…

Najveca briga kasnije jeste koji zmigavac dati na autu kada izadjem na cestu, da li otici na kafu desno, pored Mexxa do Aque ili Mustanga ili lijevo, pored Spidera, do Picadillya ili Galerije?

Ovako mi, u nedoumici, u zadnje vrijeme pocinju radni dani, a vikendom imam dodatnu obavezu voznje djece u mekteb, u dvije ture…

I to je ta svakodnevnica, ta kolotecina, o kojoj u zadnje vrijeme govorimo i sto nas cini depresivnim i bezvoljnim… Jednostavno niko ne vidi i ne ocekuje promjene, znamo da cemo se malo trznuti oko Nove godine a nakon toga zimsko cumuranje sve do proljeca, kada mart pokupi skart, i nastavimo dalje sa vise osmijeha i vise nade u zivot…

Vjerujem da je i na Zapadu ( a i Istoku) skoro isto, i da je svakodnevnica zarobila sviju nas, i jedino nas razlicita zivotna iskusenja pogadjaju…

To je u biti zivot od kojeg pokusavamo pobjeci, i zbog toga ne vidimo ni ono sto imamo, …

Krajem oktobra bio sam u Pristini na 4. Regionalnom forumu o uspostavljanju pravde u post-Jugoslovenskim drustvima, na kojem se pokrenula inicijativa za  Koaliciju za osnivanje Regionalne komisije za utvrdjivanje cinjenica o ratnim zlocinima i drugim teskim povredama ljudskih prava u bivsoj Jugoslaviji, (Koalicija za REKOM)

Koalicija za REKOM je mreza nevladinih organizacija, udruzenja i pojedinaca koje zastupaju i afirmisu inicijativu o osnivanju regionalne, nezavisne, nepristrasne i zvanicne komisije koja ce imati mandat da istrazi, utvrdi i javno iznesecinjenice o ratnim zlocinima i drugim teskim krsenjima ljudskih pravau bivsoj Jugoslaviji, ukljucivajuci i sudbinu nestalih, na osnovu zajednicke volje vlada Hrvatske, Srbije, Bosne i hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Slovenije, uz podrsku Ujedinjenih nacija i Evropske unije.

Na ovaj forum stigao sam kao clan sestoclane “delegacije”, na poziv Natase Kandic iz Fonda za humanitarno pravo, a zajedno sa mnom bili su Edin Ramulic (Izvor), Sudbin Music, (UL Prijedor 92), Emsuda Mujagic, (Srcem do mira) Samir Sinanovic, (Umjetnik-fotograf) i Amir Talic (pisac i pjesnik)

Ne bih vam iznosio detaljnije o cemu se sve razgovaralo u sva tri dana, koliko je forum trajao, iskreno, meni je ovo bilo prvo ucesce, tako da bi bolje i vise informacije na ovu temu mogao iznijeti malidiv, ali on je sad zaokupljen pripremanjem za zimnicu…:)

Pored suocavanja sa teskim temama, ovo putovanje bilo mi je svojevrsna dobrodosla promjena, taman da iz drugog ugla pogledam na Kozarac, pogotovo u ovome periodu kada uglavnom vise kukamo i mislimo da je zivot negdje drugdje…

Pristina i Kosovari, podsjetili su me na Sarajevo ‘97, i nas Bosance i Hercegovce, tek izasle iz rata, sretni sto je zlo prestalo, naivno veseli i zeljni zivota…

Na kartonskim kutijama prodaju se mobiteli, koje ovdje, a da ne govorim na zapadu, smatraju izumrlom serijom, cigare se nude dok pijes jutarnju kahvu, i svi puni elena da stvaraju drzavu, bez obzira na svu sivu i crnu ekonomiju, nemaju jos ni dovoljno zgrada za sva Ministarstva ali su svugdje istaknute zastave Kosova i SAD-a…

Jos uvijek ne primjecuju, kako se rodoljubi pretvaraju u politicare i kako se bogate ne mareci vise za visoke ciljeve… Ali i bolje je neka uzivaju u nadi… Oni su svakako dugo cekali na nezavisnost i sad je furaju na svakome koraku…

U odnosu na Kozarac, jedino imaju vise Siptara, i opet cu reci da nasoj carsiji samo fali ljudi a da kad ima ljudi u njoj ima i pticijeg mlijeka… Zato je tako specificna, kontraverzna…

Na kraju, bez obzira da li ce biti volje vlada Hrvatske, Srbije, Bosne i hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Slovenije,  da se uspije  osnovati Regionalna komisija za utvrdjivanje cinjenica o ratnim zlocinima i drugim teskim povredama ljudskih prava u bivsoj Jugoslaviji, ovo putovanje, vrijedilo je druzenja i novoga iskustva, vrijedilo je na kraju jednog pogleda…

foto by: SamirSinanovic

Nakon Pristine, barem sam za tren bio pozelio se Carsije i Stare Pilane, tako da sam taman bio dobrodosao u ekipu koja od sve muke i dosade nije znala sta da radi…

Slavila se pobjeda Huseina Obame, i pored uobicajnih “rekvizita” za ovakve prigode, cekao se i kotlic za koji je bio zaduzen Softic Elvir…

I cim se ovako malo okupimo, ja zaboravim da smo nejedinstveni, zaboravim politiku i sve probleme sto nas tiste, zaboravim i posto su cevapi u Kozarcu…

Ne znam, kada god pogledam unazad, pogotovo od tog kobnog 24. maja, ili od ‘99 i povratka u Kozarac, pored svih danasnjih belaja i iskusenja, ne mogu biti pesimista u zivotu, vidim da imam i vise nego sto zasluzujem i da se nepotrebno brinem kako prezivjeti, umjesto da zivim i energiju trosim u bolje stvari, nase je da cinimo uzroke a Allah daje poslijedice…

Kada se sjetim svoga ratnog dnevnika i tadasnjih “Jutarnjih traceva” koje sam pisao cisto nako iz dosade, kao zapis u vremenu, bez ikakve vizije buducnosti, i kad se prisjetim nekih zelja koje sam tad imao, sad vidim da je ovo ta buducnost o kojoj sam mastao i da je ovo vrijeme bonus koji sam dobio u odnosu na neke svoje drugove… Tad su velike rijeci bile proste i male…

Danas, ne mogu a da se ne zastidim nase Mirze Mamice, koja nakon svega sto je prosla u zivotu, jos uvijek ima snage da se bori, ne odustaje, i dalje ima zelju, cilj, bori se bez razmisljanja kako, a sta je najzalosnije njene zelje i snovi su tako mali u odnosu na ono sta smo joj u stanju kao zajednica dati kao podrsku…

Posto se, nakon objavljivanja teksta E.Ramulica o Mirzi u sanskim novinama Moja Sana, a koji smo prenijeli na kozarac.ba, na forumu, spontano kao i uvijek, pokrenula tema “Mirzetina zdrava hrana”, odnosno humanitarna akcija pomoci nasoj Mirzi, koja je nasu podrsku sigurno zasluzila. Kako bi ta akcija imala neki smisao, porazgovarao sam sa Mirzom o tome kakav vid pomoci bi joj najbolji bio.

Mi smo u dosadasnjem periodu prikupili $875, 540KM, 170CHF, 440 € sredstava za pomoc nasoj Mirzi, s obzirom da je akcija tek pokrenuta i da bi mogli iskoristiti naredni period i pokusati obezbjediti izvjesnu sumu koja bi bila dovoljna kako bi joj obezbjedili jedan motokultivator s pomocnim prikljucima, koji bi joj olaksao rad u plasteniku, cime se nada baviti od iduce godine, cim joj se postave dva plastenika koja treba dobiti…

Ja sam se raspitivao malo i dobio jednu ponudu od 6 588 KM koliko bi kostao jedan motokultivator sa prikljucima. Iskreno se nadam, da cemo uspjeti obezbjediti ta srestva jer smo jednu trecinu vec skoro iskupili tek nas je 30 ak ucestvovalo u akciji, koju mozete pratiti na forumu…

Ova ponuda ne mora biti konacna, ali sam je uzeo barem kao orjentir, tako da ovim putem pozivam vas da sebi u ovoj akciji postavimo krajnji cilj prikupljanje cijele sume i nabavka masine.

Kada bi nas bilo vise, bilo bi lakse reagovati u ovakvim ili drugim urgentnim prilikama, jer bi morali izdvajati manje sredstava, ali ako se podsjedimo da nama u biti na Sudnjem danu pripada ono sto podjelimo, a ne ono sto potrosimo, bice nam drago ucestvovati u ovakvim akcijama pa i sa skromnim prilozima…

U petak smo imali i konkretnu potvrdu mojih predhodnih rijeci, u pizzeriji Leonardo priredila se skromna svecanost urucenja auta Opel Vektra, Hasic Zikretu, mladicu iz Zavidovica  koji je nakon rata nastradao u saobracajnoj nesreci i ostao nepokretan…

Cudna igra sudbina, upoznala je Zikreta sa porodicom Kapetanovic u Kozarcu, dok je radio u firmi Karming, koja je medju prvim firmama usla na podrucje Kozarca da izvodi radove…

Nakon sto je cuo da je Zikret nastradao, te da mu sada u zivotu treba bilo kakvo auto, da se moze prevoziti od kuce do carsije u Zavidovicima, te tamo raditi i biti aktivan, Necko Kapetanovic, odlucio je da mu pomogne i da mu pokusa obezbjediti vozilo.

Taman negdje prije godinu dana, dok se vodila akcija izgradnje kucice za Munibu, Necko i ja razgovarali smo na tu temu, i tada sam cijenio da smo nazalost pretrpani akcijama, tako da ne znam kakav cemo odjek uspjeti postici… Necko je bio spreman da sam obezbjedi sredstva, ali sam ga ja nagovorio da krene sa akcijom, jer ovakve akcije treba da nas zblizavaju, a ne da nas opterecavaju, onaj ko ne moze pomagati nije to ni duzan, kao ni onaj koji to ne zeli, ali oni koji znaju zasto pomazu, oni trebaju da su na kraju sretni kada vide da je akcija uspjela…

I ja sam bio sretan, sad u petak, vidjevsi Zikreta punog srece i nade u bolji zivot sa “novim nogama” kako rece da smo mu poklonili…

U ovoj akciji ucestvovalo nas je 33 sa tu i tamo skromnim prilozima, neko vise neko manje, ali evo, elhamdulillah na kraju se akcija i realizovala… Ovom prilikom ispred Zikreta a i necka koji je pokrenuo akciju, ja se iskreno zahvaljujem svima vama koji ste pomogli, i nadam se da semo ovakvim primjerima ici i dalje, kao sto vec i idemo…

Primice se Kurban Bajram, hadzije su vec odavno krenule ka Casnome hramu, Allahu u goste, a mi nazalost necemo ovaj put uspjeti odraditi akciju podjele Bajramskih paketica, polaznicima mektebske nastave na podrucju naseg Medzlisa, kako smo to imali obicaj raditi…

Vec sam pisao o svim tim nasim problemima, tako da nisam znao kako da ponovo pokrenem ili najavim i tu akciju, i ovako mi je trebalo vremena da se oslobodim pisati…:)

Nema veze i ako jedan Bajram ne podjelimo paketice, reci cemo djeci da nisu dobro ucila, i bez obzira sto se u momentu cini da sve propada kao i ova kazaljka 🙂 ne mogu biti pesimista jer ocekujem novi zivot u Kozarcu, i to ubrzo…:)

Iduci jutarnji bice o politici…:)

Tema ima napretek, dovoljno je zaviriti u arhivu… i pogledati samo godinu unazad, Bice bolje kaze optimista, moze i gore, veli pesimista… 🙂

Selam.ba