Popodnevni Trać

Tekst pripremio : Satko Mujagić

Svakog novog ljeta dolazak u Bosnu i Kozarac je na neki novi nacin ispunjen, a na momente i prepunjen emocijama koje se u toku jednog jedinog dana ispreplicu kao najzivlje dugine boje. Jutarnju bunovnost nakon kratke noci i bola u tijelu (pojacanim nakon 2 dana turnira u kosarci na kojem sam ove 5. jubilarne godine zasluzeno osvojio posljednje, 10. mjesto), mijenja ubrzani ritam dana u carsiji i vecernji provodi do u kasnu noc. Neko jutro sam zaspao u 5 ujutru, cekajuci valjda jos jedan sabah sa sejtanom. Od nedjelje sam tu, ali je ovih proteklih pet dana prenapuceno dogadjajima, razgovorima, lijepim vremenom, bazenom, kosarkom, pjesmom i picem, tako da mi se nekad cini da sam tu mjesecima.

Ucmala hladnoca i svakodnevica zapada u Kozarcu se pretvara u najzanimljiviju knjigu cija svaka nova stranica nosi jos jedan dogadjaj vrijedan spomena i sjecanja. Ako je ljudski zivot rijeka, onda mi je povratak u Kozarac najljepsi i najveci vodopad, pun energije, svjetla i svjezine. S druge strane, moram priznati da mi nakon pet dana vec fali porodica, pogotovo nakon sto sam vidio prelijepu sliku s mora moje sestogodisnje Lejle.

Posto se Svabo, kao i svake godine, ponajvise bavi desavanjima u Kozarcu (kako van kuce, tako i u kuci J) i ne nalazi vremena da zasjedne za kompjuter i posjetioce i vjerne clanove ove stranice upozna s desavanjima u gradu, kuckam ovaj popodnevni trac, a pokusacu da iz svog ugla prenesem atmosferu na nacin na koji i uobicajem da zivim: lahko i intenzivno.

Prvog dana sam se ponajvise druzio s engleskim novinarom, Vulliamyem koji je povodom hapsenja Radovana Karadzica par dana boravio u Kozarcu i za londonski Observer napisao clanak o prijedorskim logorima kroz price nekoliko logorasa, od kojih je najvise paznje posveceno Fikretu Alicu, simbolu stradanja iz 1992. Zavrsili smo do 3 po ponoci na terasi ispred moje kuce, ozivljavajuci uspomene o logoraskim danima, zlocincima, danasnjem Prijedoru i politici. Sjedeci na plocicama pitali smo se da li nam pravi drustvo i duh moje ebe koja je maja 1992. godine ostala u nasoj kuci, a danas jos samo zivi u nasem sjecanju i u knjizi nestalih opstine Prijedor. Te noci sam po prvi put nakon rata konacno i nocio u svojoj kuci. Nocio i probudio se mahmuran, ali ne i umoran.

U utorak prvi put nakon rata sam sjeo u sleper i sa zemljakom Edinom, koji me je odbacio do Prijedora (ove godine sam pjesak), podsjetio se teskih dana u Omarskoj, osvjezio sliku nekoliko ljudi koji su prosle sedmice konacno nasli svoj mir u sehidskom mezarju u Kamicanima. Sa Edinom Ramulicem i Sudbinom Musicem posjetili smo upravu rudnika Mittal Steel i dogovorili par detalja u vezi posjete logoru Omarska, 6. augusta. Mittal nam kao i svake godine izlazi u susret i nadam se da ce posjeta dzehenemu na ovom dunajluku i ove godine proci u miru, a u boli i suzama ce proci sigurno.

Pored posjete, najavili smo i javnu tribinu o logoru Omarska koja je zakazana za 4. august od 11.00 do 13.00 sati u maloj sali Hotela Prijedor. Mittal Rudnici nam izlaze u susret i platice jedan dio troskova iznajmljivanja sale, a vas koji ove redove citate iz Prijedora, Kozarca i okoline sve pozivam da dodjete na ovu tribinu. Na njoj ce izmedju ostalog biti govora o inicijativi za Memorijalni centar u Omarskoj, te o radu Udruzenja logorasa Prijedor 92 i Kozarac. Dodjite u ponedjeljak u 11 u hotel Prijedor.

(Slusam novu pjesmu Merlina, ‘Ptica Bijela’, ako je jos niste culi, potrazite je na Youtube ;))

To popodne sam s Negrom polijepio plakate za javnu tribinu, posjet jami Hrastova glavica, zakazanu za 5. august, te vece posveceno rahmetli doktoru Esadu Sadikovicu, zakazanu za 5. august u 20.00 sati u pozoristu u Prijedoru. O ovom dogadjaju, kasnije malo vise.

Srijeda i cetvrtak su me prosli u telefonskim pozivima i razgovorima s nekoliko novinara koji nakon hapsenja diletanta s Durmitora sve vise uvidjaju da Srebrenica nije jedini strasni dokaz divljanja bezumlja iz devedesetih. Juce ujutru obavio sam intervju sa 2 banjalucka novinara za dnevnik Federalne televizije. U kratkom prilogu prikazan je kratki snimak napravljen u logoru Omarska u kojem natjeran lazem da Omarska nije logor, a danas sam, 50 kila tezi nego onda rekao istinu. Jedan od detalja ovog razgovora, a koji nije objavljen (prilog je morao biti kratak jer se radi o dnevniku), je bio i moj odgovor na pitanje Mise Vidovica, da li smatram da su Srbi kao narod kolektivno krivi za masovne ratne zlocine i progon nesrba.

Moj odgovor je otprilike zvucao:

‘Kada bih smatrao da su svi Srbi krivi, onda sada ne bih sjedio s Vama, jer i Vi ste Srbin. Naravno da nisu svi Srbi krivi, krivica je indiviualna. Medjutim, sve dok se Srbi kao narod javno i glasno ne distanciraju od zlocina, sve dok se zlocini ne priznaju, a mjesta zlocina ne obiljeze na dostojan nacin, to pitanje ce da bude relevantno i da visi u zraku. U Berlinu se na svakom koraku moze vidjeti neki simbol holocausta u spomen milionima zrtava Hitlerovih nacista i time su se Nijemci kao nacija ogradili od ubica i rezima bolesne ideologije. Danas Srbi jos slave i lik i ideju Karadzica i Milosevica.’

 Neki Srbi velicanje zlocinaca smatraju vidom patriotizma, a jedan veliki Srbin je davno rekao: ‘patriotizam se mjeri kolicinom stida za zlocine vlastitog naroda’.

Kosarkaski turnir je prosao u lijepoj atmosferi, sportu, muzici, picu, razgovoru, a ove godine po prvi put zakljucen i vatrometom.  Prvo mjesto osvojila je ekipa Generacija 68 koja je u finalu pobijedila ekipu ‘Krajisnik’ iz Velike Kladuse. Pehar za fair play (sto je bila i tema ovog turnira) osvojio je Svabo, koji je kao i svake godine, uz pomoc Zinajde, Adnana, Mase i drugih organizovao turnir.

 Uprkos gostovanju velikane bosanske muzike, Hanke Paldum u Staroj Basti (a vidio sam da je na bazenu gostovala Dragana Mirkovic), turnir je opet bio dobro posjecen.

Jutros sam u ime stranice Kozarac.ba prisustvovao konferenciji za stampu, odrzanoj u prostorijama Udruzenja Prijedorcanki Izvor, povodom sjecanja na doktora Esu Sadikovica. Prisutne novinare Nedim Kadiric je upoznao sa osnivanjem Inicijativnog odbora za uspostavu knjizevne nagrade ‘Dr. Esad Sadikovic’ i veceri sjecanja na Esu 5. augusta u 20.00 sati u pozoristu Prijedoru. Ove godine gosti ove veceri bice i sarajevski glumac i Esin skolski, Josip Pejakovic, kozaracki pisac i novinar Vehid Gunic, glumac Troka, a ocekuje se i jedan (zasad nepoznat) specijalni gost veceri. Bio sam prisutan prosle godine i vjerujem da je ovo vece dogadjaj koji niko ne treba da propusti. Kako rece Edin Ramulic, jedan od osnivaca i clanova inicijativnog odbora, ‘kroz obiljezavanje njega, velikana Prijedora, mi obiljezavamo sve neduzne zrtve opstine Prijedor’. Knjizevna nagrada od 5000 KM ce biti proglasavana od strane strucnog zirija, a bice dodjeljivana svake godine, 5. augusta, na dan smrti Dr. Ese za najbolji satiricni tekst.

 Kozarcani, ne budite lijeni, dodjite u Pozoriste u Prijedor u utorak navace (ionako mi treba prevoz J)

Danas u 18.00 sati je svecano otvaranje skolske sale. Nakon vise od 3 godine rada zavrsen je i ovaj projekat Fondacije OPTIMISTI 2004, vrijedan skoro 150 hiljada KM (od kojh 60 od strane Ministarstva Obrazovanja RS). Uprava skole je pozvala i nekoliko kulturno umjetnickih drustava sto obecava raznovrstan i lijep program. Nadam se da ce nas i vrijeme posluziti. Salu ce otvoriti najbolja ucenica generacije OS ‘Kozarac’.    

Za kraj: sutra je otvaranje gradske dzamije u Prijedoru, nacionalnog spomenika i jednog od najvaznijih vjerskih objekata Bosne i Hercegovine. Jedan od gostiju je i pjevac Kemal Monteno. I za ovu priliku trazim dobrovoljca za odlazak u prijedorsku carsiju.

Toliko za ovaj put. Budite mi pozdravljeni, zdravi i veseli. Ako ste u carsiji, dodjite sutra na otvor dzamije, u ponedjeljak na javnu tribinu, u utorak u pozoriste i u srijedu u Omarsku. Budite dio ovih desavanja, vazniji su nego ste nekima i cine. Budite patrioti i Bosanci ne samo rijecju, vec i djelima. U medjuvremenu, uzivajte, la vita e bella J

Selam Kozarac i moji Kozarcani