Nakon posljednje sjednice Vijeća za provedbu mira (PIC) u Briselu i njene završne deklaracije, valjda je i posljednjem čitaocu novina postalo jasno da nikakvih ozbiljnijih promjena dejtonskog ustava, koliko god one bile prirodne, logične i očekivane – neće biti. Isto tako je sigurno da ukidanje kontrolisane nezavisnosti Bosne i Hercegovine nije na pomolu.
Naprotiv, prije bi se moglo reći da se ona, iz stotinu razloga unutrašnje i vanjske prirode, produžuje u "beskonačnu budućnost".
Svaki razgovor koji te činjenice bude zanemarivao, neće dobaciti dalje od ispraznog moralisanja i gubljenja vremena.
Naša liderska šestorka vratila se iz Brisela sa pomiješanim osjećanjima. Za bošnjačku ideju o regionalizaciji zemlje nije se htjelo ni čuti, ali je mandat OHR-a, zajedno sa bonskim ovlaštenjima visokog predstavnika produžen, na čemu su trenutno posvađani Tihić i Silajdžić bezuvjetno insistirali. Raspršili su se i Dodikovi snovi o odlasku OHR-a i ukidanju famoznih bonskih ovlaštenja. Odbačena je, uz oštre kritike, i njegova rezolucija o samoopredjeljenju naroda Republike Srpske, s pravom na otcjepljenje. Međutim, ono do čega je Dodiku najviše stalo – opstanak Republike Srpske u njenim dejtonskim granicama – ničim nije dovedeno u pitanje. Ukratko, BiH ostaje suverena država sa dva entiteta.
Hrvati ni ovog puta nisu ništa dobili. Njihova očekivanja su takoreći pokopana. Okrenuta Zagrebu, politika ovdašnjih Hrvata se još od smrti Franje Tuđmana i Gojka Šuška vrti u začaranom krugu. Mesić ih je "vratio" u BiH, podsjetivši ih da je njihov glavni grad Sarajevo. Sanader im šalje izdašnu materijalnu pomoć, pa Sveučilište u Mostaru dobija triput veće donacije od onog u Dubrovniku! Međutim, to ne rješava pitanje njihovog političkog položaja, iako na teritoriji na kojoj čine većinu imaju praktično svu vlast. Dragan Čović i Božo Ljubić ponašaju se poput lisice koja sebi izgriza rep – frustrirani su, a ne mogu ništa da učine, osim da konstatuju da je i nakon briselskog zasjedanja budućnost BiH "vrlo neizvjesna". "Zadržana je dejtonska Bosna i Hercegovina, a Republika Srpska je ostala neupitna. To je posebna poruka Hrvatima da se sada zamisle kakve su prigode propuštene i nekim našim zabludama." Hrvatima EU ne znači ništa ako će u vlastitoj zemlji biti neravnopravni.
Hrvatski lideri očito čekaju ishod srpsko-bošnjačkog psihološkog rata, ali to traje predugo. Sukob Banje Luke i Sarajeva ne samo što ne jenjava, već se i komplicira. Hrvatima je idejno bliži Dodik nego Silajdžić i Tihić, pa se Čović ovog utorka ponovo obreo na dvoru kneza Milorada od Laktaša, da vidi šta mu je činiti. Iza njihovog razgovora ostala je pat pozicija, dim i magla. Čović je dobio podršku za koncept federalizacije Bosne i Hercegovine, uz poslovično Dodikovo "njet" kad je riječ o bilo kakvom prekrajanju njegove kneževine. S druge strane, Bošnjaci ne dozvoljavaju podjelu Federacije BiH, mada ona u praksi postoji. Smatra se da je i ogroman birokratski aparat ovog entiteta manje zlo od njegovog ukidanja, jer bi to, strahuje se, vodilo nestanku zemlje.
Međutim, postoji jedna protivrječnost u izričitim i krutim stavovima Vijeća za provedbu mira. Ako je, naime, opstanak dejtonskih entiteta neporeciv, valjda je isto tako neporeciv i stav Evropske unije da u svoje članstvo neće primiti zemlju koja ima desetak vlada i 140 ministarstava. Postavlja se pitanje ko je onda tu lud i zbunjen, a ko normalan.
Zapad nema jedinstvenu ni jasnu strategiju za BiH. Ako je njegov strah od nekakve "islamske državice" u srcu Evrope jedini stvarni razlog da se ova tronacionalna država očuva, onda je to licemjeran i jadan razlog. Ako je prijem u evropski klub jedini način da BiH postane funkcionalna i stabilna, zašto se onda na tome ubrzano ne radi, uklanjajući sa političke scene sve koji takve napore miniraju? Međunarodna zajednica je ovdje uložila ogromna materijalna sredstva i golemu ljudsku energiju. Urađeno je dosta, ali ne koliko se očekivalo. Miroslav Lajčak je dobro opisao rezultate tog procesa: "BiH napreduje, ali sve je krhko." Oprez sa kojim se sadašnji visoki predstavnik kreće u staklarskoj radnji "Ričard Holbruk" upućuje na zaključak da će se Dejtonski sporazum i dalje mijenjati tako da u suštini ostane isti. A ta staklarska radnja, projektovana i opremljena u Dejtonu, i dopremljena u Bosnu, djeluje klaustrofobično, pretrpana je i zapuštena. Bar polovina "staklarije" u njoj je suvišna. Trebalo bi je izbaciti i zamijeniti stvarima koje će biti od koristi. Možda će ovaj metaforični opis Dejtonskog ustava doprijeti do stranih i domaćih vladara naših života.
Mnogi su izgubili ili gube nadu, ali glumac Josip Pejaković ostaje nepokolebljiv: "Hvala Bogu, ima Bosne. To niko ne može dovesti u pitanje. Istina, danas je puno više onih koji je ne prihvataju, ali ne znači da ona neće opstati. Ljudi žive u braku i ne vole se, pa žive." I sam vjerujem da će Bosna opstati, jer nema kuda otići. Ali, hvala na takvom životu!
Piše: Gojko Berić (Oslobodjenje)
Add comment