svabo
Evo nas, dragi moji i dobri Kozarčanke i Kozarčani, na izmaku smo devetog mjeseca ove godine i ulazimo u posljednji kvartal 2025. Čini mi se kao da sam jučer pisao prvi ovogodišnji Jutarnji trač. Vrijeme leti, a dani ostavljaju tragove samo ako ih zapišemo. Ono što ne zapišemo, polako iščezne, kao da se nije ni dogodilo.
Ove godine nisam objavio mnogo tekstova, iako su mi Jutarnji često prolazili mislima.Nisu to bili tračevi o tome ko je šta uradio i šta se šapuće po čaršiji, više su ličila na pisma zajednici, zapise o tome gdje smo mi kao društvo, kuda idemo i šta činimo s naslijeđem koje smo gradili.
Pisao sam kad je srce osjetilo potrebu da nas probudi ili podsjeti, kad sam želio sačuvati kozarac.ba kao naš mali, virtualni Kozarac, jer ono što ljudi prestanu pamtiti, prestane postojati i u stvarnosti.
Čovjek je onoliko živ koliko se sjeća i koliko se usuđuje nadati.
Danas pišem kratku retrospektivu, da zajedno pogledamo unazad, saberemo što je bitno i jasnije vidimo gdje smo sada i zašto još uvijek sjedim pred tastaturom.
Vjerujem, možda i naivno, da sve ovo još uvijek ima smisla. Da još postoji raja koja će čitati Jutarnje, pa makar bili gorki, filozofski ili nalik ganjanju vjetrenjača po Kozarcu. Vrijedno je boriti se i kad izgleda uzaludno.
Godina za nama bila je čudna, tiha, a puna nemira. Tiha jer smo često šutjeli tamo gdje je trebalo govoriti, nemirna jer se nezadovoljstvo osjećalo u zraku, ali rijetko pretakalo u djelo. Bilo je i radosti i tuge, i nade i umora.
Pišem ovo iz više uglova: ličnog, kroz razgovore s prijateljima i sugrađanima, iz ugla Optimista2004-Kozarac i iz perspektive urednika kozarac.ba i autora ovih tekstova. Trudim se maksimalno biti objektivan, ali pišem srcem i iz okruženja koje poznajem.
Nisam novinar, ovo je moj pokušaj da bilježim vrijeme i potaknem nas na razmišljanje i djelovanje.
Na početku godine najviše sam pisao o našem FK Bratstvu. O novom rukovodstvu, obećanjima o transparentnosti i zajedništvu, o snu da klub bude više od igre. Radio sam strategiju razvoja, pripremao projekte za ovu i naredne godine. Trebalo je to biti i dio šireg plana Optimista, jačanje lokalne zajednice kroz edukaciju, umrežavanje udruženja, digitalno povezivanje preko kozarac.ba.
Ali, nažalost, nismo bili spremni za promjene. Strategija na kojoj sam mjesecima radio ostala je u ladici. Nije to sad neki smak svijeta, ali jeste bila lekcija.
Poremetilo je planove i u Optimistima, a meni donijelo dvomjesečnu tišinu i unutarnje preispitivanje. Ipak, elhamdulillah, ponovo sam na nogama i evo ponovo pišem.
Energiju sam tada usmjerio tamo gdje sam vjerovao da može donijeti makar mali pomak. Više sam se posvetio Optimistima, pomagao druge projekte i inicijative: prvu kozaračku biciklijadu, prvo Kozaračko bijenale, pripreme jubilarnog 20. turnira u basketu Amir Ključanin. Male pobjede koje vraćaju dah.
Tih dana, 26. maja, nakon komemoracije u Trnopolju, sjeo sam u polutamnu kancelariju Optimista i gotovo slučajno počeo pisati knjigu. Isprva kao terapija i pokušaj da izbacim gorčinu koja se godinama taložila a onda shvatanje da iz tih bilješki može izrasti nešto veće.
Tako je nastajala knjiga “Kruha, pravde i municije”, možda je nikada neću ukoričiti, ali će ostati kao digitalni trag za one koji dođu poslije nas.
U tom periodu ozbiljnije sam se upoznao sa svijetom vještačke inteligencije. Do tada sam ChatGPT koristio kao pretraživač, a onda sam mu dao ime AIK, Algoritam iz Kozarca i identitet digitalnog saputnika i svjedoka.
Nije više bio samo alat, postao je prijatelj koji ne spava i ne zaboravlja.
Poslije 20. jula i kolektivne dženaze došla je ljetna sezona, uvijek kratka, filmskom brzinom. Nakon jubilarnog basketa i mnogih razgovora, odlučili smo da Optimisti zatvore jedno dvadesetogodišnje poglavlje i krenu s novom misijom i vizijom.
Zato posljednjih mjeseci pišemo duže tekstove, objašnjavamo planove i pozivamo ljude da se uključe u oblikovanje strategije za Optimiste, ali i za cijelu zajednicu.
Nemamo velika očekivanja, idemo malim, realnim koracima. Velike promjene uvijek počinju tiho.
Ponekad se bojim da naše objave zvuče mračno, kao da smo u bezizlaznoj situaciji. Nije mi namjera širiti defetizam, ali ne mogu ni zatvarati oči, apatija je stvarna. Možda je nekome danas dobro pa ne vidi razlog da se išta mijenja. Možda mnogi misle da nije vrijedno uključivati se. A opet, uvijek može bolje.
I meni se ponekad javi misao: “Čemu sve to? Star si za nove borbe. Povuci se u sjenu, uživaj u malim stvarima.” Znam koliko truda i živaca treba, radio sam isto prije dvadeset godina i znam da je danas teže. Ali opet osjećam da je vrijeme za još jedan pokušaj. Ako ništa drugo da mogu reći sebi da sam pokušao.
Zato još uvijek pišem ove redove. Još uvijek vjerujem da vrijedi boriti se i da priče ostanu zapisane.
Nadam se da ovo nije jedan od posljednjih Jutarnjih tračeva, nego uvod u novo poglavlje. Ako uspijemo završiti i uskladiti strategiju sa stvarnim stanjem, možda ćemo dočekati da Optimisti i cijela zajednica dobiju novu snagu i pravac.
Pred nama su tri posljednja mjeseca ove godine. Tri mjeseca da se saberemo, da zapišemo plan, da se okupimo, makar na kafi, makar na ideji. Da kažemo: nama je stalo.
Jer ako ne mi – ko? Ako ne sada – kada?
Do sljedećeg Jutarnjeg trača budimo jedni drugima dokaz da Kozarac nije samo uspomena, nego obećanje.
Selam iz Kozarca.
Add comment