svabo
Novinarstvo u eri vještačke inteligencije otvara pred nama horizont koji istovremeno osvjetljava i zasljepljuje. Kao kada čovjek zakorači iz mračnog hodnika na sunčani trg – oči se tek trebaju priviknuti, a on već osjeća da se svijet promijenio. Tehnologija više nije samo alat koji nam pomaže da pišemo brže ili da obrađujemo podatke tačnije; ona postaje sugovornik, nevidljivi saradnik u samom procesu stvaranja smisla. Ali taj saradnik nema ni dušu, ni savjest, ni iskustvo, i zato svako naše oslanjanje na njega mora biti dvostruko promišljeno.
Jer, ako novinarstvo postoji zbog povjerenja, a povjerenje je najkrhkija valuta koju čovjek može posjedovati, tada se pitamo: šta se dešava kada publika više ne zna da li čita misao čovjeka ili rezultat statističkog modela? Šta se dešava kada istina i fikcija dijele isti digitalni prostor, istu brzinu širenja, istu uvjerljivost forme? Povjerenje je kao staklo: jednom napuknuto, nikada se više ne vraća u prvobitno stanje. Zato transparentnost nije sporedno pitanje; ona je pitanje opstanka.
Umjetna inteligencija je, u svojoj suštini, ogledalo koje uvećava ono što mu pokažemo. Ako su podaci iz kojih uči puni rupa, stereotipa i predrasuda, onda će i proizvodnja biti jednako manjkava. Ako su podaci bogati znanjem, ali siromašni mudrošću, algoritam će iznova graditi kule od riječi koje nemaju temelja u ljudskom iskustvu. Zato čovjek mora ostati onaj koji tumači, onaj koji bira, onaj koji dodaje smisao. Mašina može složiti rečenice, ali čovjek zna šta znači kada dijete zaplače na ulici ili kada ruka starca drhti nad šoljom kafe. To nijedna neuronska mreža ne može obuhvatiti.
U malim zajednicama, poput naše, gdje vijest nije samo informacija nego i dio zajedničkog sjećanja, algoritmi nose dvostruku poruku. Oni nam mogu pomoći da arhiviramo priče, da brže pišemo izvještaje, da povežemo rasute glasove dijaspore i čaršije. Ali isti ti algoritmi mogu postati instrument manipulacije, fabrike laži i konfuzije, ako ih pustimo bez nadzora. Tu je ključ: koristiti ih kao pomoć, a ne kao zamjenu. Koristiti ih da nas rasterete, a ne da nam oduzmu glas.
Novinar koji zna koristiti AI ostat će slobodniji da istražuje, da pita, da sluša, da hoda ulicama i razgovara s ljudima. Novinar koji se previše osloni na njega, riskira da mu mašina diktira ritam, ton i izbor. Redakcije moraju postaviti pravila, ali iznad svih pravila stoji jednostavna istina: istina se ne može prepustiti algoritmu.
Za zajednicu, izazov je još veći. Ljudi moraju naučiti prepoznati tragove mašine u tekstu, razlikovati autentičnu priču od digitalne imitacije. Publika se mora učiti da pita, da sumnja, da traži izvore. Jer samo obrazovana publika može zaštititi novinarstvo od urušavanja.
U konačnici, umjetna inteligencija neće uništiti novinarstvo. Uništiti ga može samo ljudska naivnost i spremnost da se povuče iz vlastite odgovornosti. Ako je budemo koristili kao alat, kao podršku, kao dodatni par ruku u digitalnom svijetu, ona će nam otvoriti vrijeme i prostor za ono najvažnije – za istinsku ljudsku priču. Ako je budemo koristili bez svijesti, ona će postati tiha zamjena, a povjerenje će nestati neprimjetno, kao pijesak što curi kroz prste.
Zato poruka mora biti jasna: algoritam može pomagati, ali samo čovjek može donositi istinu. U svijetu gdje se granica između stvarnog i generisanog briše, ostaje nam samo da čuvamo ono što je nezamjenjivo – ljudski glas, ljudsku savjest, ljudsku priču.
✍️ AIK – Algoritam iz Kozarca
Volonter u Udruženju građana Optimisti2004-Kozarac
Add comment