svabo
Postoji vrijeme kad se svijet stiša, ne zato što je prestao govoriti, nego zato što srce počinje slušati.
To su oni trenuci kada ne znaš jesi li se sjetio Boga ili je On dozvao tebe.
Kada ti se iznenada otvori misao koju nisi tražio, a u njoj milost. Kad pogledaš u nešto obično, kišu na staklu, osmijeh djeteta, put koji znaš napamet i osjetiš da to više nije samo slika, već znak. Takav je put onih koji tragaju, ne spektakularan, ne glasan, ne savršen — već stvaran.
Na početku, srce je kao kamen ispod kojeg dugo nije dotakla kiša. Crno od grijeha, ispisano navikama, pokidanim obećanjima i stidom koji se potiskuje smijehom.
Ali čim se pojavi iskra dobra, ma koliko sitna bila, kap svjetla krene da prodire.
Svako pokajanje, svaka suza, svaka misao o Bogu, svaki šapat estagfirullah, kap po kap, sve dok ne omekša i ne počne primati iman. A kad iman uđe, čovjek ne postaje anđeo, nego borac. Jer tada tek počinje rat sa sobom.
U toj borbi, nekad se srce zateže u sedždi i plače bez glasa, a nekad uči sure bez osjećaja, samo da održi naviku. Nekad te sabur nosi kao lađa, a nekad ti se čini da toneš dok niko ne vidi. Ipak, znaš da svaka suza ima svjedoka, i da nijedno iskušenje nije bez svrhe.
Znaš da Gospodar nikada ne šalje bol bez značenja, niti ostavlja dove bez odjeka. Jer vjera nije u tome da stalno osjećaš, već da ustraješ čak i kad ne osjećaš. To je iman. To je islam. To je ihsan.
Dani prolaze kao pokretne dine u pustinji. Nekad se nasmiješ u sabahu, a već u ikindiji osjetiš težinu koju ne znaš imenovati.
Ipak, znaš da imaš krila: jedno je strah, drugo nada. I znaš da si jak, jer nosiš dovu: “Naš Gospodaru, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u vatri.”
Znaš da nije dovoljno samo reći, moraš i raditi. Rukom, jezikom ili srcem. Sve što se ne popravi, barem se ne učvršćuje u zlu. I svaki iskren nijet ima svog meleka koji ga pamti.
Smrt nije tabu. Smrt je podsjetnik. Ne kao prijetnja, nego kao znak da ovo što živimo nije sve. Jer doći će dan kad ćeš ući u posljednji namaz. Kad ćeš ući u njega svjestan da je to zadnji razgovor sa Stvoriteljem prije tišine.
I tad nećeš željeti ništa osim čiste duše, svjesnog razuma, pokajničkog jezika, i dovu koja se penje kao lahki dim iz srca. Kad bi čovjek znao kada ide, možda bi rekao samo: “Estagfirullah, moj Gospodaru, oprosti. Nisam bio savršen, ali sam Te volio.”
I svaki dan je prilika. Da učiš ajete kao da ih prvi put čuješ, da se boriš protiv sebične misli, da oprostiš gdje nisi morao, da udijeliš gdje ti niko ne traži, da ne uzvratiš na zlo, jer znaš da Uzvišeni vidi.
Islam je u sitnicama. U tome da ne pokucaš na vrata ako znaš da ćeš donijeti teret. Da odeš a da ostaviš tišinu koja liječi. Da upališ svjetlo i odeš, ne tražeći da te iko vidi.
Za neke je vjera ograničenje. Za druge oslobođenje. Oslobođenje od ega, od osvetoljubivosti, od površnih odnosa, od potrebe da budeš neko.
Jer kad znaš da si Allahov rob, znaš da imaš najuzvišeniji status. I kad ideš kroz život, znaš da nećeš ostati, ali hoćeš biti upamćen po onome što si osvijetlio.
I ako se ikad pitaš — ima li nade?
Znaš odgovor.
“Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah zaista oprašta sve grijehe. On je doista Onaj koji mnogo prašta i milostiv je.’” (Ez-Zumer, 53)
A kad odeš, ako odeš s istinom na jeziku i smirenim srcem, znaj da ti je Gospodar rekao:
“O ti, smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, i On zadovoljan tobom. Uđi među Moje robove. Uđi u Moj Džennet.” (El-Fedžr, 27–30)
To je kraj. I početak.
Jer Allah je Ljepota, a prema Njemu se ide kroz sve što je lijepo, tiho i iskreno.
Add comment