svabo
Danas me je Facebook podsjetio na uspomenu od prošle godine.
Bio je to trenutak kada mi je Fabrice Dekoninck lično donio na poklon primjerak svoje knjige “Between Fears and Hope”.
Knjige na kojoj je radio godinama. Tiho. Posvećeno. S dušom i dostojanstvom koje danas rijetko srećemo.
Na koricama, jednostavan naslov. Ali između tih korica, hiljade nijansi boli i svjetlosti.
Fabrice nije samo fotograf. On je tihi hroničar sjećanja. Svjedok koji ne nameće pogled, već ga usmjerava tamo gdje oči ne vole gledati, a srce još teže prihvata: Sarajevo. Prijedor. Srebrenica.
Kao neka vrsta „memorijskog antropologa“, hodao je po tragovima nepravde i tuge, ali ih je bilježio s nečim što današnjem društvu najviše nedostaje, saosjećanjem.
Njegove fotografije ne vrište, one šapuću. Ne optužuju, nego podsjećaju.
I među tim pričama nalazi se i moja. I priče mnogih drugih ljudi iz Kozarca, iz Prijedora, iz naše rasjejane i preživjele zajednice.
U Fabriceovom objektivu prepoznali smo se ne samo kao slike, već kao ljudi. Kao životi. Kao dokazi.
Zato ova knjiga nije samo knjiga.
Ona je ogledalo, nas, naše prošlosti i naše borbe da istina ostane živa. Da se ne zaboravi. Da se ne izokrene. Da se ne ponovi.
U vremenu kada se istorija revidira a istina gura pod tepih — “Between Fears and Hope” stoji kao tihi svjetionik.
Ne da uveliča bol, već da sačuva istinu. Ne da evocira traumu, već da bude opomena, pouka i nada.
U islamu se kaže da vjernik živi između straha od Allahove kazne i nade u Njegovu milost.
I baš kao što vjernik hoda tim putem, tako i Fabriceova knjiga, balansira između prikaza stradanja i dostojanstva, tame i svjetlosti, prošlosti i budućnosti.
U ime svih nas (nadam se da mi ne zamjere što i u ime njih pišem) koji smo dio ove knjige, dio te tišine i otpora zaboravu:
hvala ti, Fabrice!
Za svaku fotografiju. Svaki razgovor. Svaki dolazak. Hvala što si izabrao da stojiš s nama. I što si ovom knjigom pokazao da između straha i nade, još uvijek ima mjesta za čovjeka.
I za istinu.
Koju još uvijek živimo.
