svaboDragi moji, evo me opet, u poznatom ritmu tastature, sa šoljicom kafe, dimom koji se izvija iz pepeljare, Fifi koja nervozno tipka po pisaćoj mašini, dok Žućo, razvaljen preko laptopa, ko da preslušava zapisnike sa prošlih sjednica
Godina je proletjela. Sve je bilo kao i prošlih, isto, ali nikad baš isto.
Bajrami, ljetna špica, gužve, ko je kome mah’o a ko nije, šta se pojelo, ko je pjevao, ko je falio, a ko preglasan bio. Sve ono što “nikog ne zanima”, ali svi znaju.
I negdje usred tog cirkusa, pomislim – možda sam ja stvarno lud.
Jer uđoh u FK Bratstvo s idejom da napravimo strategiju, da klub postane više od kluba. Projekti, planovi, entuzijazam…
Danas, o tome se više ne govori. Ako postoji strategija, valjda se čuva kao tajna.
Ja ostadoh zadovoljan s voćnom salatom u kantini i pitanjem šta dalje?
I hajde, sretno im, možda je tišina novi put ka uspjehu.
Možda sam i lud što sam pitao za skupštinu vatrogasnog društva? Ili što sam pomislio da zajednica treba da komunicira, a ne da šapuće iza vrata?
Ali evo, ovaj put zbog dobrosusjedskih odnosa neka budem taj što vidi crveno svjetlo, dok drugi gledaju u plafon.
I da se razumijemo: ono što pišem, ne pišem iz ličnih frustracija ni iz ličnih rana.
Ne tražim sažaljenje, niti rješenje svojih privatnih izazova.
Pišem o stvarima koje svi vidimo, ali ih rijetko ko izgovori na glas.
Pišem o onom što nas sve tišti, a niko ne pita.
O zajednici, o kulturi, o odgovornosti.
Jer Kozarac nije moj problem – to je naša stvar.
Zato sam odlučio da više ne trošim tastaturu na ono što se ne može popraviti šrafcigerom zdravog razuma.
Prebaciću fokus na ono što daje smisao i rezultate.
Raditi više na oporavku stranice i projektima Udruženja građana Optimisti2004-Kozarac. Udruženja koje ne prodaje snove, nego ih godinama gradi i još uvijek vjeruje da zajednica ne raste sama, nego kad je njeguješ, svakim projektom, svakim osmijehom, svakim pokušajem.
Ljeto će opet doći. Dani Kozarca već se izgovaraju šapatom, kao nada da ćemo se ponovo okupiti oko nečeg većeg od samih sebe.
Do tada, Jutarnji tračevi će živjeti.
Ne zbog trača, nego zbog tog čudnog osjećaja da nismo sami.
Da neko još uvijek tipka, piše, planira, voli ovo mjesto i stalo mu je.
Jer Kozarac neće pasti u zaborav sve dok neko piše o njemu.
Dok neko ustane i kaže:
„Možda sam ja lud – ali meni je stalo.“
