svabo
Evo nas, dragi moji, na koncu ove 2024. godine. Proleti deset mjeseci a kao da smo jučer ispraćali staru godinu i slavili dolazak ove, tada, Nove.
Protutnjalo je dosta toga i Uskrsi i Bajrami, prohujala je i ljetna avantura u kojoj Kozarac prekonoći, od kasabe podno Kozaračkog kamena, postaje najveći mali grad na svijetu, čaršija koja ne spava u tih mjesec dana koji spajaju kraj jula i početak augusta.
Razna društvena, kulturna, sportska, zabavna, vjerska, komemorativna i ostala događanja smjenjivala su se kao na filmskoj traci, kao i osjećanja, od tuge i boli do pjesme, veselja, radosti.
Tih nekih udarnih tridesetak dana, koliko u današnje vrijeme traje „špica“, kada u Kozarcu boravi najveći broj njegovih žitelja, nedovoljno je za toliko raznih događaja. U toku jednog dana organizovalo se po nekoliko različitih dešavanja na više lokacija, zbog toga je bilo teško, nekad i nemoguće sve ih upratiti, prisustvovati i zabilježiti ih i na kraju informisati.
Na dosta događaja sam prisustvovao, neka i pratio, slikao, snimao, neka i organizovao sa rajom, ali ih nismo objavljivali, da ne bi brzo obajatili i otišli u zaborav s malo reakcija i komentara.
Iskustvo nas je naučilo da je bolje nastaviti pisati nakon sezone, kad se završi raspust i krene nova školska godina i ponovo vratimo u ustaljenu životnu rutinu i kolotečinu. Dani se skrate a noći produže i imamo više vremena za surfanje po internetu i tipkanje po tastaturi.
Odavno nisam pisao Jutarnji trač i tek ovako po Jutarnjim tračevima vidim kako dani brzo prolaze, da ne kažem i godine.
Razloga ima dosta, osim nabrojanih na početku, da sad ne kritikujem organizovanje, koordinaciju i međusobnu komunikaciju i planiranje, imao sam i privatnih obaveza i borbe da ostanem na površini u ova ustalasala vremena, te na kraju i dileme o čemu i kako pisati ? I kome? Ko će čitati?
„Ja, bolan, raja traže veselo tko će slušat tuđu muku?”
Ne treba ispravljati krivu Drinu i kvariti iluziju čarolije da nam je lijepo i da su bundeve kočije a miševi konji upregnuti.
Napisao sam par Jutarnjih tračeva vezanih za našu društvenu situaciju i neke probleme sa kojima se kao zajednica ili neka organizacija suočavamo, ali ih nisam objavljivao, plašeći se, bez obzira na iskren nijet i jasne argumente i činjenice, da bi bilo više štete nego koristi, manje međusobnog razumjevanja i poštovanja a više kritike i rasprave. Takvi u takvim okolnostima ne bi doprinijeli boljim životnim uslovima u našem Kozarcu, niti bili u mogućnosti suočiti se sa probemima i adekvatno ih rješavati.
Prvi put u “novinarskoj” kerijeri na www.kozarac.ba, prije objavljivanja Jutarnjeg trača u javnost, stao sam i ponovo pročitao napisano i odlučio da ne objavljujem.
Najžalosnije mi je što sam tekstove obrisao. umjesto da ih arhiviram u neki folder i oporučim da se ukorče u knjigu i objave kada odem sa Dunajluka na Ahiret.
Lako je pisati o prošlosti, tada iz sjećanja biramo ono što želimo da prikažemo, na šta da podsjetimo ili da podstaknemo.
Nije teško pisati ni o budućnosti, da najavljujemo ili predviđamo nešto, More biti bidne, more biti ne bidne.
Najteže je pisati u prezentu, o sadašnjosti. O ovom trenu života, što život u biti i jeste.
Tren, između prošlosti koju ne možemo promjeniti i vratiti i budućnosti koju ne možemo predvidjeti i znati. Tren prije smrti kojoj smo svakim trenom bliži.
Zbog toga, ovaj treptaj života jeste blagodat, koju često ne vidimo, i nismo zahvalni. Olako trošimo sve te trenutke, ove dane, godine.
Teško mi je opisati sadašnjost, ovo trenutno, večeras, dok tipkam u tišini koju jedino narušava lavež pasa u daljini i gledam niz čaršiju koja je prekonoći opustjela.
Teško je pisati o realnosti sa kojom se suočavamo i o našim svakodnevnim izazovima i problemima a evo ponovo me nešto tjera na to.
Neki optimizam, spoznaja svrhe postojanja i blagodati ovog trena života satkanog strahom i tugom. Vjera i povjerenje, nada i dova za sretan završetak.
Često pregledam arhivu na ovoj stranici i čitam stare Jutarmje tračeve, gledam slike, meni dragih lica, koji više nisu među nama, do dječijih lica, danas odraslih ljudi.
Život melje, prolazi u ovim trenutcima, težak ali prolazan. Čas sa dobrim, sa srećom i nadom, čas sa lošim, sa tugom i strahom. Stalno sa iskušenjem da li ćemo biti zahvalni na blagodatima i strpljivi na nedaćama.
I tako, od početka povratka na zgarišta, iz šatora, od prvih temelja i crvenih krovova, prelaska u novi vijek i dvijehiljaditete godine, nanizasmo preko dvije decenije i već odavno moja generacija na krilu drži unuče.
Završiću ovu patetiku, jer sam preležao ljubav kad sam bio mali, čestitam vam ako ste sve pročitali, to bi mi dalo motivaciju i nadu da vrijedi pisati.
Nakon mjesec dana predizbornih političkih kampanja i održanih lokalnih izbora, vratili smo se u gorku realnost trenutne društvene situacije u kojoj se kao zajednica nalazimo.
Nažalost, trenutno se ovakva situacija odražava na skoro sve segmente našeg društvenog života i vjerujem da to svi vidimo i primječujemo, govorimo i pišemo o tome, ali ne reagujemo. Sasvim slabo, skoro ništa, ne radimo da to promjenimo. Da se zajednički suočimo sa problemima zajednice, organzujemo i radimo na njenom jačanju i boljem životnom standardu.
Da Kozarac ostane svoj na svome, da ne živi samo na virtualu i na daj Bože, postane samo virtualan, da ne bude Radmilovac.
Na kraju smo ove godine, možemo analizirati kakva je bila ali ono važnije, trebamo vidjeti trenutnu situaciju gdje smo kao zajednica.
Ima dosta tračeva, dosta problema, ali nema potrebe da pišem o tome, u današnjem vremenu socijalnih mreža i ostalih sredstava za komunikaciju, više smo nego dobro informisani.
Ja, i?
Selam Kozarac
Add comment