svabo
Često se sjetim riječi profesorice engleskog jezika, mada se nje i ne želim i ne volim sjećati, koje nam je jedne prilike rekla, početkom devedesetih prošlog stoljeća: “Ja sam djeco odrasla u vrijeme Ćire i parnih lokomotiva, i taj voz se nekako i mogao stići, vi danas živite u novom vremenu i bržih vozova i pazite da vam voz ne proleti…”.
Danas mogu samo zamisliti kako “prolaze vozovi” i kojom brzinom nam život prolazi i pitati se u kojem vremenu mi živimo? MI KOZARČANI/KE?
Kozarac je u periodu od ‘92. do ‘98. godine bio imaginarno mjesto, mjesto koje je živjelo u našem sjećanju, i gdje god da bi se okupili u tom vremenu, to je bio Kozarac. Svi smo tada maštali nešto što je u tom momentu bilo namoguće, da se VRATIMO U KOZARAC.
Konačno, ta mašta se ostvarila i početkom ovog stoljeća krenuo je i povratak i izgradnja Kozarca, i brzo prođe voz, skoro 25 godina proleti u izgradnji i obnovi kako materijalnog tako i duhovnog Kozarca, i jedino što danas nedostaje u Kozarcu jesu Kozarčani/ke. Možda nas tek 10% živi u Kozarcu dok ostatak stanovništva i dalje živi negdje na terenu i nažalost ni u krajnjoj opciji ne razmišlja o povratku.
I to je prosta činjenica, i da budemo jasni, sasvim legitimno, svako živi svoj život kako i gdje hoće, i na kraju to je naša prednost i bogastvo da nas ima svugdje u svjetu, ali dragi moji moramo biti iskreni prema sebi i ujutro pred ogledalom pogledati se u oči i suočiti sa realnošću.
Kozarac živi i kad mahale nisu pune, Kozarac nije samo ljetnja zabava i provod, Kozarac ima svoju kolotečinu i u ovim vremenima, kada smo uglavnom okupljeni ovako virtualno.
Kozarac ne treba novi park, već treba urediti Staru pilanu, Kozarac ne treba čupati kestenje pa saditi novo drveće, već treba drvored produžiti uz Deru ili šta znam, niz Omladinsku ulicu…
Kozarac ne treba tri fudbalska kluba, već jedno zdravo sportsko društvo i tri stadiona.
Kozarac treba tvornicu čipsa jer imamo poznat poljanski krompir…
Ma svašta nešto treba i fali u Kozarcu, a opet s druge strane, imamo sve što nam treba i ništa nam ne fali, i samo nek je veselo, samo ojj haaa i hok ruk, i tako dan za dan, do nove “sezone”. I to je tako, htjeli mi to priznati ili ne, vidimo li mi to ili ne, znamo li ili se pravimo da ne znamo?
I ovaj put namjerno pišem gluposti, kako to nazivaju neki, evo namjerno i palim vatru, jer vatra već gori, a jedna od vatrogasnih taktika jeste i paljenje kontra vatre i spriječavanja širenja požara, znaju to vatrogasci, a i sam sam vatrogasac od svoje 10. godine.
I namjerno filozofiram i pametujem!
Jesam dosadan, ali niko vas ne tjera da čitate dalje, niti da komentarišete i istresate svoju gorčinu na mene. Svi sve znamo, ali niko ne želi reći a onaj koji kaže ispadne najgori, tako da je situacija jasna ko dan. I dosta dobrih prijatelja me savjetuje da ne pišem, da pustim kraju, neka ide helać ako je tako suđeno, i vjerovatno su u pravu.
Za vrijeme jedne poplave, zamoli škorpija žabu da je prenese na drugu stranu vode kako bi se spasila. Žaba pristade ali uz obećnje da je neće ubosti, što škorpija pristade. Međutim, na pola puta škorpija je ubode. “Zašto si me ubola, sad ćemo zajedno umrijeti?” “Ja sam škorpija, to je jače od mene”, odgovori škorpija…
Prošli Jutarnji sam pisao sa emocijama u afektu na dešavanja između naša dva sportska kluba, jer ispadoh najgori od sve djece iako sam samo objavio nešto što svi znamo i o čemu bruji kako čaršija tako i virtual. Bio bih najsretniji kada bi klubovi našli zajedničku riječ, i pokrenula akcija sanacije terena u Trnopolju ali plašim se da tako neće biti i da će ostati razdor i bara, eto vrijeme će pokazati, i zaista volio bih da griješim.
Isto tako, vezano za našu Kulu i naše Spomen obilježje u Krkićima, najavio sam da će biti sastanak proširenog Savjeta Mjesne zajednice Kozarac na ovu temu, kada bih rekao činjenično stanje ispao bih najgori od sve djece, što mi je zaista sad najmanje potrebno, tako da ću pitanje Kule ostaviti njenom vlasniku, a mi trebamo biti svjesni da Kula nije “naša” već privatna svojina, prema tome i privatna briga. Oformljen je i radni tim koji će, nadam se, dati više zvaničnih informacija kada je u pitanju inicijativa za sanaciju i očuvanje Kule.
Što se tiče Spomen obilježja, tu se nismo puno pomakli po tom pitanju, osim zamjene zastava i angažovanja jednosedmičnog čišćenja, nismo odmakli dalje, mada smo sa financijama kraći. Ali više o tome, nadam se, dobićemo u zvaničnom izvještaju, da ne bi ponovo ispalo da “palim vatru”.
Imali smo FB grupu vezano za Spomen obilježje ali tamo, nažalost već odavno nema friških informacija.
Ono što je sigurno, da su se oči već navikle na mrak i da smo zaboravili kako je uopšte ovaj spomenik izgledao, sa svom svojom simbolikom?
I ovo je ogroman problem i veliki izazov i zaista zahtjeva ozbiljan pristup, i ovo je NAŠ OBRAZ, sviju nas, kako mene koji ložim vatru, tako i vas koji dalje potpirujete.
Ponovo sam se osvjedočio da je insan vlasnik svoje riječi, misli, sve dok ne progovori, napiše, od tada on više to nije…
Selam dragi moji, putuj Planeto ovdje se vrag priziva:
Add comment