svabo
Evo dragi moji, braćo i sestre, rođaci, prijatelji, moji sugrađani, konačno nađoh i vremena i prostora da otipkam prvi Jutarnji trač u ovoj Novoj 2024. godini. Ko u onom vicu, danas ću, sutra ću, i tako dan za dan…
I evo, proleti januar a čini se kao da je jučer bila novogodišnja čarolija kada je čaršija odisala živošću i pripremala se za doček 2024. godine.
Prođe dvanaest sati i konji postaše miševi a kočije bundeve i čaršija utihnu u svoju zimsku kolotečinu…
Vjerujte da nije lijenost u pitanju, ili da se nije imalo o čemu pisati, naprotiv, početkom decembra radili smo dosta na Strateškom planiranju rada Udruženja građana Optimisti2004-Kozarac za naredni četverogodišnji period, i konkretne aktivnosti za ovu godinu u kojoj Optimisti obilježavaju 20 godina svoga rada i djelovanja u Kozarcu.
Malo smo radili i na video produkciji u nadi da ćemo vremenom obezbjediti kvalitetnije uslove za rad u redakciji kozarac.ba i time osnažiti ovaj mediji a ujedno pružiti priliku mlađima da nastave raditi na ovoj stranici.
Ima dosta ideja i zacrtanih ciljeva ali svakako to zavisi od podrške koju ćemo imati, kao i potrebe i zainteresovanosti nas samih za tim aktivnostima i željama koje imamo u planu.
Već sam malo pisao o tim planovima u predhodnim Jutarnjim tračevima a iz razumljivih, opravdanih razloga nećemo odmah ni ići u javnost sa svim informacijama.
Zbog toga ovim putem, pozivam sve Vas, prvenstveno Vas koji me poznajete i želite da nam se pridružite da me kontaktirate na mail: svabo@kozarac.ba ili na WhatsApp 065 686 090 kako bi dobili više informacija o svemu ovome.
Ova prva tri mjeseca i jesu najbolja za planiranje i udruživanje a već u Aprilu planiramo i prvo okupljanje u Kozarcu. Drugo bi organizovali na ljeto a treće na kraju godine, tako da možemo pratiti razvoj i raditi analize…
Naravno, pozivamo sve Vas da nam se pridružite i uključite se u ovu inicijativu. Svaki Vaš doprinos čini promjenu i ujedinjeni u dobru možemo raditi promjene, jačati našu zajednicu i raditi za bolje sutra.
O svemu ovome nastaviću pisati ovako kroz ove tračeve, i nadam se da ću češće pisati.
Razlog zašto pozivam Vas koji me poznajete, koji ste zajedno sa kozarac.ba i Optimistima u ovih 20 proteklih godina činili promjene u povratničkom Kozarcu, u vremenima kada ni ptica nije bilo u čaršiji a kamo li velelepnih kuća i vila, jeste jednostavan da ne moram objašnjavati prošlost i odkud ja na ovom virtualu, ili zašto me zovu Švabo…
Imam dovoljno životnog iskustva i znam koje nas sve teškoće očekuju u budućem djelovanju, svjestan sam i realnosti da je vrijeme da dođe drugi Halid umjesto Halida…
Svjestan sam i da nećemo dobiti podršku, da nećemo realizovati sve planirano ali prosto nemam druge alternative i meni je ovdje ostati i živjeti dok me edžel ne stigne.
Nemoguće je napraviti jedinstvo u društvu, to nije prirodno, jer svi smo, Bogom dani, različiti i imamo drugačiji ugao gledanja na život. Imati jednoumlje je u biti diktatura, teror… Istina, u krdu je toplije ali smrdi…
Ono što možemo postići jesu zajednički ciljevi s kojima bi rješavali zajedničke probleme i to je tako, jednostavno, trebamo biti uštiman orkestar, koji svira istu pjesmu iako se učini da muzičari sviraju svako za sebe, neko lupa ritam, neko drži bas, a naravno, Eso Balić pjeva, nadam se da će mi halaliti što ga spominjem ovako ali svakako planiram napisati malo duži tekst o našem Esi pa je ovo kao mali uvod.
Dragi moji Kozarčani i Kozarčanke, svi vi sa prostora stare Opštine Kozarac, sa svih pet Mjesnih zajednica koje su je činile, vrijeme je da se zapitamo kuda plovi ovaj brod bez posade i kormilara? Znamo li kuda idemo pa da barem podesimo jedra ako se već vjetar vezati ne može…
Nerijetko me pitaju, raja i poznanici, oni koji se sjećaju Jutarnjih tračeva od prije 15 ak godina, zašto ne pišem češće i vjerujte da se i sam to pitam, da ne kažem svakodnevno. I skoro svako jutro, po nekoj navici otvaram laptop i pripremam se da radim na stranici iako već odavno ona nema onu kozaračku dušu, kako je se sjećam, niti ovo radim profesionalno, i jedino me to sjećanje na prvih 20 godina kozaračke nove, poslijeratne istorije i ta virtualna arhiva drže da i dalje održavamo stranicu i da je pokušamo unaprijediti i prepustiti novim kozaračkim perima.
Jedno vrijeme nisam pisao niti radio na stranici, mislio sam da neću više ni pisati, ali muka natjera, pored toga što volim ovu stranicu, osjetila se potreba za novim okupljanjem, novom vizijom i novim ciljevima.
I zaista meni ovo tipkanje nije posao ili tek neka objava na fb, niti sam planirao da se ovim bavim, meni je ovo život i najčešće su to problemi koji pritišću nas sve, ne samo pojedinačno već i kao zajednicu.
Trenutno smo na društvenom dnu, skoro u svakom pogledu, naravno i sa izuzetcima da ne ispadne da je sve naopako, i neću puno pisati o tome, o problemima, uzrocima i slično. Ponekad se osjećam kao fudbaler, napadač, kojem trener na poluvremenu uđe u svlačionicu i kaže da ne smije dati gol, pa ti igraj majstore, ili piši Ervine…
Spomenuo sam u uvodu ovog Jutarnjeg trača, da smo u decembru malo radili i sa video produkcijom, Nije to još na nekom nivou i polako prikupljamo opremu kako bi mogli više, brže i bolje raditi i pokrivati i povezivati druge medije. U momentu smo se ufurali da smo prava televizija 🙂
Nama u biti ne treba lokalna televizija, ali video priloge, emisije i slično trebamo i to je jedan od naših ciljeva.
Najgledaniji video tog mjeseca bio je ovaj o našoj Kuli i njenoj ugroženosti da se sruči i nestane sa stotinama godina tradicije i svjedočenja o našem postojanju. Pored gledanosti, ovaj video je izazvao i dosta pozitivnih reakcija i dobili smo dosta prijedloga i konkretne pomoći da se pokrene inicijativa i Kula sačuva.
Na neki način prihvatili smo da pokrenemo stvari sa mrtve tačke, barem organizovanjem jednog Foruma Kozarčana na ovu temu, kako bi imali jasniju sliku koji su problemi i izazovi i kako sačuvati Kulu, jedan od simbola Kozarca!
Pripremili smo i strategiju kojom bi išli i koju bi ponudili za prve korake, poslali smo je na nekoliko adresa sa prijedlogom da se napravi prvi sastanak te smo tako dobili povratnu informaciju da inicijativa već postoji i da će se ubrzo organizovati sastanak na kojem će se prezentirati u kojoj fazi je projekat i više informacija o svemu ovome.
Sastanak će biti ove sedmice i nadam se da ću tad imati više informacija o svemu ovome, kao i o situaciji sa Spomen obilježjem našim šehidima na Krkićima, jer bi se i ta tema trebala naći na najavljenom sastanku.
Tako da se nadam u slijedećem javljanju pisati o ovim temema koje se zasigurno tiču sviju nas i naš su obraz.
Dugo sam razmišljao kako krenuti sa pisanjem Tračeva u Novoj 2024. godini, kako prestaviti Optimiste i 20 godina rada i djelovanja, a i opstanka.
Kako opisati uslove na početku povratka u Kozarac i kako ih uporediti sa onim gdje smo danas, kao pojedinci ali kao i zajednica? Šta smo sve maštali, šta smo sve uspjeli, obnovili, pokrenuli, odradili? Gdje smo griješili i jesmo li šta pametniji?!
Gdje smo sad? Sad u ovom momentu?
Uzelo bi dosta vremena i prostora da nabrojim na kojim sve poljima smo djelovali, od obnove i izgradnje do suočavanja sa teškom prošlošću i izgradnje pomirenja i rada sa mladima. I vjerujte, ima se dosta toga za reči, da ne kažem i knjiga napisati, ali sve to ne vrijedi ništa ako nestane, ako ostane samo u sjećanju, pričama i slikama, ako ne uspijemo prenijeti to na nove naraštaje koji će nastaviti dalje graditi svoju budućnost na ovim prostorima.
Planirao sam da uglavnom kroz tračeve pišem o nama samima, koji budemo dio ove priče, o stranici kozarac.ba, Optimistima i konkretnim aktivnostima i da pokušam izbjeći bilo kakve rasprave i besumučna prepucavanja čemu smo, na žalost skloni.
Zaista, nemam potrebe da se ističem, niti imam želju da nekoga kritikujem na ličnom nivou. Svi imamo svoje živote i imamo izbor kako ćemo živjeti, i nije naše da sudimo jedni drugima već je naše da se u dobru pomažemo i kao zajednica pazimo.
U nekim javnim stvarima, koje se tiču sviju nas, tu svi imamo pravo glasa, pa i mišljenja, za mišljenje već znamo da ga svako ima…
Zato i ne želim da nešto puno pojašnjavam, filozofiram i slično, jer ko sam pa ja da pišem? Nisam završio žurnalistiku, nemam ni lažne diplome, ne mogu biti običniji nego što jesam. Nemam ni radnog staža iako gazim 50, a svašta sam vidio, preživio na kraju i naučio u tih pedeset godina što mi daje za pravo da nekad nešto kažem ili napišem, ukažem na problem i slično.
Pedeset godina nije na pola života, i Allah najbolje zna, ali životni dan mi je odavno prošao ikindijsko vrijeme, i akšam samo što nije nastupio i treba biti realan i svjestan prolaznosti ovoga dunajluka. Kratak kaljav put, od avlije do sokaka.
Odavno sam dotakao smrt i osvjedočio se njenom postojanju i istini da ćemo svi smrt okusiti. Smrt mi se danas čini ko i rođenje, ne sjećam se rođenja, a pamtim 90-te kao da su jučer bile, zadnjih desetak godina proletiše, što bi narod rekao: dok dlanom od dlan. Smrt će doći bez najave kao i rođenje a prava kušnja i ispit tek tad počinju.
Imao sam 18 godina kad sam kroz logor Trnopolje protjeran iz prijeratnog Kozarca. Više od dvadeset pet godina živim u ovom novom Kozarcu, Kozarcu koji se doslovno, poput Feniksa, digao iz pepela. Nisam izlazio iz Bosne, tumarao sam skoro četiri godine pa srednjoj i centralnoj Bosni, četiri godine ponosa i slave, najbolje godine života, kad sazrijevaš i od pubertetlije postaješ čovjek.
Sa 23 godine već sam bio veteran, ali rata, a nije lako sa 23 biti veteran rata u miru, i to ne u normalnom miru, već u tranziciji, poslijeratnoj tranziciji…
I nakon prve 4 godine te tranzicije, o kojoj pojma nisam imao, i civilnog života na koji smo se trebali naviknuti, došao je povratak svi na svoje…
Povratak na zgarišta i novi početak… Dalje je istorija o kojoj pišem večeras i danas smo na početku 2024. godine.
Na kraju ovog prvog javljanja, želim da kažem još par riječi o nečemu što me je motivisalo da pišem večeras. Nije to smrt koju sam spominjao, kojoj sam danas svjedočio ispračajući našeg Abaza Okića na bolji svijet Ahiret, doveći i moleći Milostivog da mu se smiluje, kad mi već nismo, i da mi Aba halali ako sam prema njemu zgriješio.
Treba živjeti i uživati u svakom danu, u svakom trenu, biti svjestan sebe, divimo se iPhonima a imamo mozak sa najboljim softverom, treba planirati pa kako bude nafake i imati povjerenja do zadnjeg trena, da je ovo trenutno najbolje za nas pa ma kako to sad izgledalo.
Ko što napisa, čovjek snuje, Bog odlučuje, i to sam se za ovo života osvjedočio nebrojeno puta, dovoljno da znam svoju svrhu života i postojanja i osjećam se sretan u toj spoznaji. A svako svoju karmu nosi.
Prije tri dana napisao sam na svom FB profilu slijedeće:
Preostaje mi da počnem pratiti druge lige… 
“
Ovih par rečenica uzburkalo je i čaršiju i virtuaal od Facebooka do WhatsApp grupa, i odjednom sam postao krivac i optužen da širim poluistine (ako to postoji) da sam uvrijedio Trnopoljce sa trnopoljskom barom, i da ne nabrajam šta sve još. Niko ne spominje srž problema, već se raspravljamo i gubimo snagu.
Dugo sam na ovim trotoarima i znam kako čaršija jede svoju najbolju djecu, a ko zna ko je kakav od nas djece i sa kakvim se nefsom hrvemo? Ko to nema grijeha, neka baci kamen. Znam da nisam najbolji ali neke stvari pogrešno usmjeravate na mene.
Nisam ja kriv što je igralište u Trnopolju pretvoreno u baru, samo je činjenica da teren nije ni za štraparijade a kamo li za fudbal, i umjesto da pružimo našoj djeci i omladini što bolje uslove za trening i takmičenje i priliku za uspijeh, da zajednički radimo na razvoju sporta u Kozarcu, mi se dijelimo na mahale i kriškamo i ovo malo pogače što je ostalo.
Žao mi je ove naše djece, koja rastu u Kozarcu, rastu zajedno sa našim traumama iz prošlosti i pokušavaju napraviti nešto od života. Žao mi je i Kozarca i nas kao zajednice u stanja u kojem se nalazimo a što uporno ne želimo vidjeti niti nazvati pravim imenom.
Zbog ove djece i zbog Kozarca sam to napisao a nikako stajao na strani uprava, niti Bratstva, niti Mrakovice i iskreno puno me to ne dodiruje.
Vjernika ne smije zmija ujesti dva puta iz iste rupe, i ja sam naučio lekciju i debelo platio ceh…
Prije me to više boljelo, pa sam i ludio jer su bila u pitanju i moja djeca, gradio sam svlačionice kad su nas drugi prozivali i govorili da ne žele da se i anamo oni tu kupaju.
Pa ako smo mi igrali na blatu, je l trebaju i naša djeca?
Ako poslije rata nismo imali školovanih kadrova, pa smo pogrešno radili i u upravama i u udruženjima, pa djeca imaju poslijedice jer ih je neko pogrešno trenirao, što je u tom vremenu bilo i opravdano, danas 15-20 godina poslije, istu igru igrati, to nema opravdanja i ide pod našu glupost, mimo hasumluka.
Naša djeca, odrasla ovdje na ovim terenima i barama, igraju danas u Premijer ligama i dobivaju pozive za Reprezentaciju Bosne i Hercegovine, i mi to ne vidimo!
Umjesto da razvijamo sport, učimo nove prakse, pružamo najbolje uslove za razvoj naše djece, mi ćemo zbog ega pojedinaca napraviti generacijski jaz između dva kluba, i umjesto da našu djecu šaljemo u svijet, pa makar i do Albanije, mi ćemo dovlačiti igrače iz Kameruna?
Nisam rasista, već mi nije jasna strategija razvoja kluba? Umjesto da imamo dva kluba, dva brata, da zajedno treniraju, na istom terenu igraju, da radimo na jačanju nogometne škole i boljih uslova za treninge, imaćemo kao Švabu krivca jer je napisao to na svom FB profilu?!
I niko ništa ne zna, ne vidi, nije mu jasno, kako?
Lako!
Ja i?
Pa ti daj go majstore, ili napiši nešto…
Selam Kozarac, puno je ovo i za Januar, vjerujte mi, a tek se Veljača sprema, ali eto i Ramazana, ko ga dočekuje…, tako da smo do Aprila zauzeti, u Maju već ide rafting, a biće i biciklizma,
Danas sam tražio halal od Abaza, njemu više ne mogu puno pomoći, osim dovom, kad ga se u priči sjetimo, a večeras tražim halal od vas, sviju koji sam na neki način povrijedio ili oštetio, dok sam živ da se iskupim, da ne čekamo, prijatelje, rodbinu i komšije, pa da svi uglas kažemo halalimo, hoćemo!!
A tračeva će biti i uvijek ih je bilo, do nas je koga slušamo i kome pričamo…
Završiću sa porukom koju nam je ostavio naš imam, poznavajući nas, i vidjevši šta nam se dešava, i to porukom sa kraja prošlog stoljeća: kroz riječi Ume:
“Napustite li vjeru, napustićete i slogu. Uvući će se sumnja i zavist među vas, a na vama će ostati mrlja koju neće moći niko izbrisati. Možda ni vaši potomci.”
Add comment