svaboU vremenu kada se sve više ljudi odlučuje za odlaskom iz države i traženjem nafake na drugom mjestu, priče kao što su ova, priče o mladim poduzetnicima-povratnicima, daju nam nadu da ovdje, u našoj Bosni i Hercegovini, zaista, za one koji to žele, ima i bit će života sve dok je i nas.
Firma „AE metal“, koja se bavi proizvodnjom metalnih konstrukcija i njihovih dijelova, proizvodnjom ograda, kapija, nadstrešnica i mnoštvom drugih proizvoda od metala, posluje u Kozarcu već dvije godine. Firma je osnovana u krugu porodice Softić, na inicijativu jednog od dvojice braće. Danas zapošljavaju četiri radnika i planiraju se širiti u budućnosti.
U vremenu kada se sve više ljudi odlučuje za odlaskom iz države i traženjem nafake na drugom mjestu, priče kao što su ova, priče o mladim poduzetnicima-povratnicima, daju nam nadu da ovdje, u našoj Bosni i Hercegovini, zaista, za one koji to žele, ima i bit će života sve dok je i nas. Elvedin Softić, izvršni direktor firme „AE metal“, i njegova porodica povratnici su u Kozarac iz Švicarske. Njihova želja za povratkom mješavina je patriotizma, želje za nezavisnošću te želje za istinitom slobodom, koju, nažalost ili nasreću, nisu pronašli na Zapadu.
„Budući da smo praktično cijeli život živjeli u Švicarskoj, navikli smo da vodimo relativno monotonu svakodnevicu. U Švicarskoj je svaki mogući put u životu unaprijed određen, postoji definiran proces za apsolutno sve, definirano rješenje za svaki problem, i upravo to brzo dovodi do toga da u jednom trenutku više ne živite uopće, u pravom smislu te riječi, već, naprosto, – samo funkcionirate i postojite. Naravno, važno je spomenuti da smo mi i u djetinjstvu u Švicarskoj odgajani na prilično tradicionalan bosanski način, s bošnjačkom kulturom i islamskim vrijednostima utkanim u svaki naš korak, i to nas je, također, uvijek vuklo prema Bosni i prema povratku. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se vratiti u rodnu grudu“, počinje Elvedin svoju priču za Stav.
Naime, ideja o osnivanju firme, koja je nastala 2021. godine i trenutno broji četiri radnika, prvenstveno je bila ideja Elvedinovog brata Aladina Softića, koji je tu ideju predstavio ostatku porodice, te su se oni složili da pokušaju, jer, kako kažu, izgubiti može samo onaj koji nije uopće ni probao. „Bratova ideja je brzo uvjerila i ostatak porodice da bi to moglo funkcionirati. Poslovno osamostaljivanje postala je jedna ogromna želja za nas dvojicu braće. U svoju odluku nismo nikada posumnjali i, zaista, bez nekog uljepšavanja, nije bilo nikakve priče o odustajanju. Kad smo već krenuli, idemo onda do kraja“, kaže Elvedin.
Svoje proizvode visokog kvaliteta izvoze i na strano tržište. Većinu proizvoda izvoze za Švicarsku jer je otprilike 90 posto njihovih kupaca iz Švicarske, no imaju kupce i u Austriji, a, naravno, i u Bosni i Hercegovini. Elvedin Softić nam kaže kako nailaze na velike poteškoće u pronalaženju kvalifikovane radne snage, imajući u vidu masovna iseljavanja iz Bosne, ali i iz država regije. Također, ukazuju na problema manjka prakse kod obučavanja zanatskih zanimanja u našim školama, što se na radnom mjestu itekako da osjetiti.
„Zaista je skoro nemoguće naći kvalifikovanu radnu snagu za taj standard i kvalitet proizvoda koji mi nudimo. Ne zato što općenito manjka radne snage, vrijednih momaka vazda i svuda ima, pogotovo kod nas, nego je nivo znanja i vještina kod obučenog bravara ili varioca nedovoljan, tako da smo primorani da svakog novog radnika obučavamo prema našem standardu rada“, naglašava Elvedin.
U svojim radnicima ističu kako traže marljivost, znatiželju i spremnost ka učenju novih znanja i vještina. Također dodaju da se sve manje djece, odnosno omladine, zanima za zanatske struke, što poslodavcima, naravno, predstavlja problem. Mnogi će u ovom vremenu dozvoliti sebi da kažu „kako si danas niko i ništa bez fakulteta“, no to je, svakako, daleko od istine. Društvo grade upravo zanatlije, bez kojih niti jedna fakultetska diploma ne bi imala smisla. Svi mi imamo svoje uloge, a ljepota svega toga jeste raznovrsnost, za koju se moramo boriti da nam ne iščezne.
„Kod nas radnik mora biti vrijedan, znatiželjan i spreman za učenje kako bismo od njega mogli napraviti ‘univerzalca’ koji će obavljati sve moguće poslove koje naši proizvodi zahtijevaju. Činjenica je da se u zadnjih pet do deset godina mladi sve manje interesuju za zanatska zanimanja, to osjetimo ne samo mi ovdje u Bosni i Hercegovini nego i u Švicarskoj, a siguran sam i u ostalim dijelovima Evrope, pa i svijeta.
Tu je kriv sistem u kojem odrastaju djeca i način na koji odrastaju djeca i bivaju odgajani. Naravno, treba neko biti ljekar, pravnik ili inžinjer, ali ko će nam biti zidar? Ko bravar? Ko pekar? Ko frizer? Ko će nam činiti tu srednju radničku klasu koja nosi jedno društvo i državu? Mislim da su tu, donekle, krivi i roditelji koji, želeći sve najbolje za svoje dijete, tu mladu osobu tjeraju u pravcu visokog obrazovanja iako on ili ona to možda uopće i ne žele“, objašnjava Elvedin.
Dodaje da, ako se ova pojava nastavi i u budućnosti, morat ćemo se kao društvo zapitati gdje smo to pogriješili i gdje i dalje griješimo, jer krivica je nas starijih što ne usmjeravamo i ne ohrabrujemo mlade u pravcu zanatskih zanimanja. „Ovaj problem se zaustaviti ne može jer je to problem globalnog karaktera, ali bi se mogao makar malo usporiti. Ovdje kod nas, u Bosni i Hercegovini, mogli bismo poraditi na školstvu, odnosno u srednjim školama. Zastrašujuće je da mlada osoba nakon srednje škole (kada ti je već osamnaest ili devetnaest godina) još uvijek nema radnu naviku, nema potrebno znanje svog smjera ili posla, niti ima vještine koje bi trebala imati nakon tri ili četiri godine izučavanja tog zanata. To je pokazatelj da se na tome definitivno mora više raditi. Zanatska zanimanja bez prave prakse nemaju nikakvog značenja“, ističe Softić.
Od polaganja kamena temeljca do same registracije firme i do dan-danas Elvedin nam kaže kako, hvala Bogu, nisu nailazili ni na kakve probleme ili prepreke. Najveća podrška u ovome svemu im je bila, kao nukleus svakog društva, baš njihova porodica, koja ih je motivisala i podržavala od samog početka. „Da biste bili uspješni, potreban je rad, rad i samo rad, veliki trud i odricanja, te mora postojati zajedništvo u porodici ili u timu. Kada postanete samostalni, osnujete svoj biznis, lični i profesionalni život se često stapaju jedan u drugi, što ponekad može dovesti do sukoba, ali i ne mora značiti. Bitno je samo da prepoznate kada vam je potrebna pauza i da u tom trenutku možete zaključati vrata firme i ostaviti sve poslovne stresove iza tih vrata“, kaže nam Elvedin.
U Bosni i Hercegovini, po njihovom mišljenju, još uvijek se može proizvoditi isti kvalitet kao i u zapadnim zemljama, i to po dosta nižim cijenama, te nam kažu kako taj potencijal, kojeg nismo ni svjesni u potpunosti, svakako, moramo iskoristiti. Dodaju i kako je BiH pogodnija u nekim segmentima od dosta bogatijih evropskih i svjetskih zemalja, naprimjer, pogodnija je za skoro svaku vrstu proizvodnja robe, bilo u oblasti tekstila, metala ili slično.
Finansijsku podršku od vlasti manjeg bh. entiteta nisu dobili, ali jesu od federalnog Ministarstva za izbjeglice, u nekoliko navrata i od USAID-a. Kozarčani su, naravno, ponosni što imaju ovakve ljude u svom komšiluku, u, kako ga nazivaju, „najvećem malom gradu na svijetu“, u mjestu povratka i u mjestu koje živi u srcima svih onih koji su ga pod raznim okolnostima napustili. „Činjenica da nam se mušterije redovno javljaju s novim poslovima i projektima je znak da su jako zadovoljni s kvalitetom, to nam, naravno, daje vjetar u leđa i potvrdu da smo na dobrom putu. U budućnosti, uz Božiju pomoć, planiramo širiti našu proizvodnju i samim time povećavati broj zaposlenih“, završava Elvedin Softić.
(AMILA MEMIĆ; STAV)
Add comment