Hašimin put

24. maja 1992.godine otpočelo je sistematsko rušenje i granatiranje Kozarca i njegovih zaseoka od strane srpskih snaga što je primoralo civilno stanovništvo da se uputi prema Kozari.

Kako se granatiranje i pješadijsko dejstvo od strane agresora pojačavalo, tako se civilno pučanstvo Kozarca predavalo, nakon čega bi bilo odvođeno u neke od okolnih koncentracionih logora, Keraterm, Omarsku ili Trnopolje.  Civili su pretežno odvođeni u logor Trnopolje, koji je u tim prvim danima agresije nosio naziv “sabirni centar”.

Među civilima je bila i rahm. Hašima Garibović, šezdesetogodišnjakinja, rodom iz Hadžića. U logor Trnopolje stiže zajedno sa svojom snahom i unučadima.

U Trnopolju, od rana zadobijenih ranjavanjem, na rukama izdiše njena snaha, Sabiha. Rafalni pucanj od strane srpskog vojnika ubija r.Sabihu, a drugu ženu, u neposrednoj blizini, ranjava. Nakon Sabihine smrti, Hašima preuzima brigu o svojim dvjema unukama.

Prolaze put kojim većina Kozarčana tih sedmica prolazi i dolaze na slobodnu teritoriju – Hrvatsku.

U ljeto, iste godine, Hašimu će u Zagrebu posjetiti novinar Rasim Čordić koji s njom radi intervju za jedne od tadašnjih lokalnih novina.

Hašima uspjeva, kako tad u čežnji reče, okrenuti na “hajr” svoju unučad. Vraća se u Kozarac, zajedno s prvim povratnicima. Smrt će je zadesiti 2011.godine u Hadžićima, gdje biva i ukopana.

Njena snaha, Sabiha, biva ekshumirana 2001. godine, u okrugu prijedorske bolnice na Pećanima. 5 godina poslije, 2006. g., DNK analizom ce se utvrditi da je o njoj riječ, nakon čega će njeni posmrtni ostaci biti ukopani na šehidskim mezarlucima u Kamičanima.

Isječak iz novina-intervju, kao i ostale fotografije i informacije ustupila nam je Selma, kćerka Sabihina, unuka Hašimina. Hvala ti, Selma!

-Spavaj Nermina, siroče moje-

Vrelo ljetno popodne sa adresom u ruci lutam zagrebačkom periferijom tražeći kuću gdje se smjestila jedna od prognanih kozaračkih obitelji. Napokon zaustavljam se ispred kuće sa ograđenom avlijom u kojoj me dočekuje vika razigrane bosonoge djece. -Nane, evo došao neki amidža-povika dječačić.

Na vratima ljetne kuhinje pojavi se šezdesetogodišnja žena odjevena u široke dimije i bluzu dugih rukava. Na glavi ispod znalački vezane marame, šamije ukrašene kericama provirivala je sijeda kosa i uokvirivala je široko izbrazdano lice i čelo s dva oštra znatiželjna oka. 

Merhaba Tetka, ima li bujruma?

-Merhaba sine, bujrum , bujrum.- Odgovori Hašima Garibović, koju sam stalno oslovljavao familijarno Tetka, pa neka tako ostane i u ovom članku. Uvela me u skromno namještenu, ali vrlo urednu i čistu prosotoriju. – Sjednite, jeste li za kafu i kojim dobrom dolazite k meni? 

Čuli smo za nevolju i patnju u vašoj obitelji, pa bi smo rado čuli šta se zbilo.

-I tako spontano poteče tetkina priča o jednoj u nizu od hiljadu potkozarskih obitelji. Kako ona kaže «čojk» joj je bio zemljoradnik. Najprije u II svj. ratu domobran, pa partizan, pa onda obolio od žutice i nakon dugogodišnje patnje umro. Ostala sam sa osmoro djece. Valjalo ih podići, ne posustati, poženiti svakoga, na svoj «hajr» uputiti. Susjedima se dobro slagala, kako kaže. I «pravoslavcima» i sa “šokcima”. Svi su se pazili, pomagali i sve dok ne dođe «šejtan» po svoje. -Prvo uvukoše u selo one izbore i stranke, pa se narod podijeli i poče koškanje. Ali moram reci da su «oni» prvi počeli. Povješali svoje zastave u Prijedoru, pa htjeli i kod nas u Kozarcu, a naši nisu dali. Onda došle barikade, mitraljeska gnijezda, tenkovi… Granate… užas. 

Gdje su bile barikade i tenkovi?

-Sine moj, opkolili su Kozarac, a tenkovi su bili u Petrovu Gaju, Jakupovićima, Kozaruši, kod Zikine gostione, u Čukalovcu, kod Ratka na Orlovcima. Onda su pozvali naše da se predaju do subote popodneva,a naši ko naši, neće. I kad su oni udarili, nebo se otvorilo. 

Jel se narod na vrijeme sklonio?

Ma bolan bio, gdje ćeš se skloniti kad se sve iz potkozarskih sela, veliko i malo, nabilo u Kozarac. Granate padaju na sve strane. Jedna je pala usred čaršije gdje autobus skreće za Prijedor. Četvero je raskomadano, a jedan se vrtio i tresao nogama. 

Jesu li mu pomogli?

-Kako će mu pomoći kad svako spašava svoju glavu i nejaku djecu. Preko nas padaju granate, ljudi bježe, neki ranjeni drže se za trbuh, ruku, glavu… Trcali smo prema Kozari, kad odjednom među nas pade granata. Poginule tri sestre i jedan sestrić od devet godina. Pokopali smo ih poslije u Kamičanima. Pala granata i ispred džamije u Kamičanima, uz kuću Sefera Čolića i na mjestu sedmero poginulo. 

Dokle je trajala bitka?

-U utorak oko podneva probili su našu obranu i naši se povukli u Kozaru. Onda su oni opkolili narod i držali ga do pred noć u okruženju. Zatim nas otjerali u Trnopolje. Ogradili žicom školu, zadružni dom i trgovinu. Napunili nas ko šibice. Ni sjesti ni stajati, a kamoli leći i spavati. Na svakih deset metara stražari vojnik, a mi bez vode, hrane i struje. Jedan stariji čovjek davao nam čaj brez šećera i kuhao pšenicu i neslanu supu od soje. Pod krov svi nismo stali, a vani lije kiša ko iz kabla. Ljudi stoje i ni mrdnuti ne smiju. 

Jeste li čuli odjek borbi uokolo?

Usred noći odjednom bi se sve razdanilo od bljeska, pa bi tresnule granate. Izgledalo je ko da sve gori. Oni su govorili da to napadaju ustaše i da se moraju braniti. Zato su zapalili sve muslimanske kuće od Kozarca do Prijedora. 

Čuli smo da vam je stradala snaha.

Nešto poslije podneva zaplakala djeca. Žedna i hoće jesti, a ništa nema. Snaha je odlučila izaći. Nemoj, bona, kažem joj, ubit će te. Neće valjda mene, majku s djecom. Tek što izašla, čuo se rafal i vika. Ja poletjela vani, a ona…Oh, Bože dragi… Zaplakala tetka iz srca. Nasta tajac…teška šutnja koja boli, štipa u dubini tijela i onoga tko priča i tko sluša. Nakon trenutka šutnje koji su se činili kao vječnost, oporavila se malo tetka, pa nastavila priču: -Uh Sabiha, što se dogodilo, pitam snahu. Mama ja sam ranjena, odgovara i odmah pita-jesu li djeca živa? Ispala joj iz ruku mala i leži pokraj nje. Ja je okrenula, a ispod nje lokva krvi. Pogodio je rafal s leđa i izašao na stomak, na jetru. Deset minuta se pomicala i govorila: Mama, sestro, al me boli. Djeca su plakala, vikala, mama, mama.

-Napetost je narasla kadli dogega iz avlije jednogodišnja Nermina trljajući ručicom oči i tepajući: -nane, pavati, oću pavati. Uze tetka djevojčicu i ljubeći je govori : –ne da nane svoje ljepotice, pa je ugnjezdi u svoje široke dimije..

-Popustila napetost. Čini se kao da je od jednom pirnuo povjetarac i ublažio žar pa nam svima bi lakše. Pa tetka mirno nastavi svoju priču: -i onda su me, sine, otjerali unutra, a Sabiha ostala ležati ispred vrata. Mala je sala sisu i plakala. Tri dana se nije mogla smiriti. Nakon sahat vremena uletio vojnik i psujući dreknuo: što paničarite, sunce vam, a ko pobi naše vojnike?! Jednoj je ženi svu bluzu potrgo, ali je nije ubio. Plakala sam, jer me stalno mučila misao je li moja snaha umrla. Upitala sam to i jednog bolničara. Odgovorio je osorno i neodređeno. Tek mi je doktor Jusuf Pašić rekao da je umrla i kako se sve dogodilo? Tog dana poginulo je dosta vojnika, pa je vladala neuobičajena gužva. Onda je neki pomahnitali vojnik opsovao ustašku mater i pustio rafal i tako pogodio moju rahmetli Sabihu. 

Kad ste napustili trnopoljski logor?

-Dvanaestog dana uđoše i rekoše da se spremimo te da ćemo u Banja Luku. Potrpali nas u vagone za stoku pune slame i vozili nas sve do Doboja, a onda nas pustili. Propješačili smo preko jednog visećeg mosta, pa po kiši kroz šumu i blato.

-A dječica? – upitah gledajući kako unuka blaženo spava u naninu krilu.

-Ni ne pitaj, jadna li sam. Ne merem ja nositi troje djece, k tome još u teškoj tuzi i žalosti. Nego su mi pomogle neke mlađe žene, Bog im dao i pozlatio. A i djeca su dosta sama prepješačila. Ukupno smo na nogama prepješačili oko 25 kilometara, a onda su nas preuzeli kamioni. Bilo je to ispred Maglaja, gdje smo i prenoćili. 

Koliko ste dana ostali u Zenici?

-Bili smo jedanaest dana kod jedne žene. Mislim da se zvala Hasiba Mujkanović. Onda su došli radioamateri i jedna liječnica iz Crvenog križa i rekli nam da ćemo u Zagreb. 

Kako ste putovali ?

-Prepunilo se devet autobusa. Za mene se nije našlo sjedalo, pa sam se smjestila na podu, a djeca su mi spavala u krilu. Gužva, da Bog sačuva. Putovali smo trideset sahata do Zagreba i kad smo se iskrcali ispred džamije činilo se kao da smo se ponovo rodili. Dočekalo nas stotinjak naših rasplakanih duša. Pobrinuli se za naš smještaj kod ovih dobrih ljudi i evo, Bog im dao, danas smo tu. 

Pa šta mislite, Tetka, što će biti sutra?

-E moj sine, valjda će se naći neki pametan čojk koji će nas osloboditi ovog jada i čemera što ga nema valjda nigdi na dunjaluku. A ako je od Boga kazna za naš jučerašnji život moliti ćemo ga da nam oprosti, ako ni zbog čega, a ono zbog ove silne nejači i siročadi. 

Doviđenja i Alahimanet tetka.

-Alahimanet, sine i neka te dragi Bog čuva i svu našu djecu na putu za našu slobodnu Bosnu. A onima doli dušmanima poručujem da ćemo se kad-tad sresti i pogledati u oči. A onda…

Odlazeći od tetke Hašime Garibović spontano mi se nametnula proročanska misao: Ničija nije do zore gorila.

Rasim Čordić

(Vintage Kozarac on Instagram)