svaboGrađani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima! Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice – čulo se 31. maja 1992. godine sa talasa Radio Prijedora.
Prije toga, a pogotovo poslije uslijedili su napadi, ubijanje, pljačkanje svega onoga što nije srpsko. Prijedor je grad sa najviše presuđenih ratnih zločinaca na svijetu, Trnopolje je najmasovniji logor za civile nakon Drugog svjetskog rata, a posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni su na čak 501 lokaciji, u 73 grobnice na području deset općina i na teritoriji tri države, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.
Na današnji dan, 1992. godine na Korićanskim stijenama više od 224 prijedorskih, ali i kotorvaroških Bošnjaka i Hrvata je ubijeno, a strijeljanje je proživjelo 12 logoraša. Za zločin na Korićanskim stijenama pred Haškim tribunalom i Sudom BiH osuđeni su Darko Mrđa na 17 godina zatvora, Damir Ivanković na 14 godina, Gordan Đurić na osam godina, Ljubiša Četić na 13 godina, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić na 21 godinu, Dušan Janković na 21 godinu, Željko Stojnić na 15 godina, Saša Zečević na 23 godine, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.
– Mišljenja sam da nijedan zločin nije adekvatno kažnjen. Tome u prilog govori mali broj osuđenih zločinaca u odnosu na broj počinjenih zločina u cijeloj Bosni i Hercegovini. No, imajući u vidu sudsku praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i domaćih sudova i samog pristupa prema optuženicima, može se reći da su kazne počiniocima zločina na Korićanskim stijenama sukladno toj praksi. Treba naglasiti i to da su četiri osobe, četiri pripadnika Interventnog voda prijedorske policije, priznale počinjeni zločin na ovoj lokaciji što je svakako važno – kaže za Preporod.info dr. Jasmin Medić sa Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.
Ističe da je zločin na Korićanskim stijenama, a to se može uočiti na osnovu dokumenata policije i Vojske Rs, bio teret čelnim ljudima u RS-u.
– Ne zbog toga što su bošnjački i hrvatski civili ubijeni, nego zato što se vijest brzo proširila i što nisu znali šta će sa posmrtnim ostacima ubijenih. Neposredno nakon masakra započeo je cijeli jedan proces skrivanja i uništavanja posmrtnih ostataka. Neka tijela su vađena, neka premještena na druge lokacije, pokušalo se zapaliti posmrtne ostatke ili zatrpati kamenjem… Do sada je ekshumiran i identifikovan veći broj tijela, ali gotovo svi su nekompletni. Da li će biti pronađeni svi posmrtni ostaci, teško je reći – govori dr. Medić.
On se osvrnuo i na činjenicu da je Prijedor grad sa najviše presuđenih ratnih zločinaca na svijetu te kazao da je on takav grad zbog borbe Prijedorčana da pred lice pravde izvedu odgovorne.
– Da su ljudi iz drugih gradova i opština bili isto toliko agilni vjerujem da bi imali kud i kamo jasniju sliku o razmjerama zločina u cijeloj Bosni i Hercegovini i mnogi zločinci danas se ne bi slobodni šetali. No, šta je tu je, neka to nekada bude jedna posebna tema u kojoj ćemo nedvosmisleno govoriti i o bošnjačkim propustima prema tim stvarima – napominje dr. Medić.
Ako me pitate za razmjere zločina, kaže dr. Medić, ne ulazeći u kvalifikaciju da li je počinjen genocid ili ne, dobro bi bilo da za početak govorimo o onome što je van razumne sumnje dokazano i o onome što se u brojnim dokumentima navodi.
– Često to zanemarujemo i izgubimo se u magli davanja pravne kvalifikacije. Evo, čak i da kažemo da nije počinjen genocid u Prijedoru, zašto zanemarujemo sve one druge tačke koje su dokazane pa se nekada čini da ako nemamo presudu za genocid kao da drugi oblici zločina nisu počinjeni – pita dr. Medić.
Svjedoci smo negiranja zločina, pa čak i progona onih koji o tome govore. Pitanje je na koji način zaštiti one koji govore o zločinima od progona i zastrašivanja.
– Prvo da budemo jasni, o činjenicama se ne raspravlja. To moramo uvijek imati na umu. Druga stvar, naši mediji su, čini mi se, napravili od onih koji negiraju ili zastrašuju nekakve nadmoćne ljude prema kojima možemo samo biti žrtve. Pitanje je zašto to sebi dozvoljavamo. Za prvi korak neophodno je izraditi strategiju kako institucionalno zaštititi one koji govore o zločinima. Niko od nas nikakvu zaštitu nije imao za sve ove godine, a od stalnog kukanja kako nas neko zastrašuje i proganja nismo ništa imali osim par medijskih izvještaja, a i to se zaboravi za koji dan pa onaj koji postane meta ostane sam u svojoj borbi – kaže na kraju razgovora za dr. Medić.
(Alem Dedić/Preporod.info)
Add comment