svabo
Ima neka predaja po kojoj je krv nekada prije stvaranja čovjeka tekla slobodno rijekama i potocima i uživala u slobodi.
Kad je čovjek stvoren od strane Boga, stvoreni su sa njim i hajvani. Neki u obliku ljudi a neki u životinjskom obliku kako im to normalno i priliči.
E ovi, hajvani, koji se nisu mogli pomiriti sa tim da im krv bude zatvorena odlučili su probati tu krv osloboditi pa i po cijenu da drugog oštete.
Kažu ljudi, odatle možda svi ti ratovi. Krv im udari u glavu a oni to iskoriste kao izgovor da milione ljudi udare maljem u glavu, tuđom glavom zaigraju lopte ili jako puno drugih naivnih i inovativnih igara.
Jeste, znam, zvuči bezobzirno i strašno ali je tako.
I što je najgore tu priču na djelu doživio sam u mjesecu koji mi je bio oličenje ljepote, opuštenosti, bogatstva prirode i svega lijepog čega se mogu sjetiti.
Da krenem redom.
Moj otac je rođen u Augustu. Nismo nikada pratili horoskop niti nam je nešto bio važan u smislu predviđanja budućnosti, znali smo da samo Bog može znati budućnost, ali je bila simpatična činjenica upoređivanja ljudi po karakteru životinja.
Po tom poređenju ispade da mi je otac lav, pa sam tako i nesvjesno posebno zavolio August i dao mu posebno mjesto u mom srcu. Taj naš lav od oca vodio nas je uvijek u Augustu na more.
August je bio mjesec one prave životne zrelosti i mislim da svaka godina baš u Augustu polaže raĉun šta je te godine privredila, prikuplja papire i račune sa kojima će se moći opravdati kod ostale braće.
Augustovska penzija naše nane bila je posebno draga jer je tada bila posebno otvorenog srca. Kao razlog da nam podijeli nešto para rekla je da će uskoro septembar i početak nove školske godine. Uvijek je ona tako znala naći razlog i imala jako puno ideja po tom pitanju. August je bio gospodin i kao da je sve ljude zvao da se odmore u njemu prije septembra.
Bio je naizgled dug, krupan i kao svaki lav izgledao opasno lijepo ali, imao je dušu koja nas je htjela kao djecu posebno zaštititi.
Znao je da u septembru djeca kreću u školu, savija se blago, žitarice, počinje priprema za zimu i htio nas je napuniti onom energijom i suncem koje nikad tako ne grije kao u Augustu a interesantno, ne smeta.
August je bio mjesec kratkih majica i dugih zaljubljivanja. Veselih dugih svadbenih veselja, ispraćaja u vojsku i pisama koja su pozivala nove regrute.
Bilo je raznih vrsta pisama a jedno od onih koje je muškarca pravilo ponosnim baš je bilo to koje je pozivalo da se odužimo domovini.
Pisma, su bila nešto poput harmonike. Nema toga ko ih nije volio. Čekala su se nestrpljivo pa i kad se dobiju čekala su sa otvaranjem. A kad bi se konačno otvorila onda bi se čitala po ko zna koliko puta sve u želji da nađemo neku riječ koju smo možda nehotice ispustili.
Pisma su bila život u malom. U njih je stajalo sve. Od pisanja i konstatacije zdravlja preko aktuelnih dešavanja, teme zbog koje je pismo poslato i na kraju želje, najčešće za dobro zdravlje i nada da ćemo se uskoro vidjeti.
Pisma u toj vojsci koju smo toliko srcem voljeli a poslije se srcem razočarali bila su najdraža i sve je govorilo da će tako biti u najmanju ruku vječno. Međutim.
U Augustu devedeset druge dobio sam jedno pismo. Stiglo je iz Banjaluke bez poštara, tajno a bilo je od moga oca za kojeg nisam do tada ništa čuo tri puna mjeseca.
Bio je bolestan i prebačen u Banjaluku – bila je to zadnja vijest o njemu koju sam znao. Preko čovjeka kojeg je znao a koji se mogao igrom slučaja kretati poslao je par rečenica u nadi da će me taj dobri čovjek i naći. I našao me je.
Rukopis moga oca, pomalo nesiguran jer je izgleda žurio, a vjerovatno nije znao ni šta da pametno napiše u tim ludim vremenima, izazvao je buru emocija koje sam mogao izraziti samo dugom šutnjom.
– Dragi sine. Ne znam ali nadam se da ste svi dobro i da ste živi…
Bilo je još par rečenica ali stao sam sa čitanjem. Htio sam to ostaviti za poslije.
Čovjeku koji je na svoju odgovornost došao tog augustovskog dana u Trnopolje da me nađe, na jednu cedulju napisao sam:”Dobro smo i svi smo živi. Ne idi nikako za Prijedor ili Kozarac!!!. Daće Bog da se vidimo. Voli te tvoj Eso”.
Add comment