svabo
Nikada nisam bio ljubitelj oružja. Čak i vojsci sam imao neki pritajeni animozitet prema njemu. Dok sam bio kao vojnik u Leskovcu nije mi baš bilo drago nositi, kilometrima dugim stazama, poluautomatsku pušku Papovku, automatske mitrOljeze, što bi moja nane rekla, i bombe kao kruške obješene na teškim kaiševima, izigravajući i iščekivajući razne Rambo likove da se pojave pa da ga možda i upotrijebimo.
Osim ponekog zeca koji je skakutao po livadama gdje smo se odmarali ili krave koja je mirno pasla i začuđeno se pitala šta će nam toliko oružje. Od drugih strašnih neprijatelja nije bilo ni traga.
Ipak, bio sam oprezan. Tu su sigurno negdje u grmovima, kad se najmanje nadaš, bili skriveni neki Šiptari, kako su tada pogrdno zvali Albance ili još gore Rumuni. Rumuni, koji se nisu ni za sebe mogli brinuti i dolazili na pijacu prodajući svaki proizvod za “jednu črvenu”, nisu sigormo mogli biti ona sila koja nam je trebala oduzeti Jugoslaviju.
Albanci, barem one koje sam ja poznavao bili su miroljubiv narod i osim po spremnosti za pjesmu i igru nisam ih ni o čemu drugom pamtio. Ali, neprijatelju, državnom posebno, nikad ne vjeruj, pa čak ni kada igra i pjeva sa tobom – rekla bi stara izreka.
Ok, malo sam sad ovo sa izrekom izmislio ali moram nekako opravdati sva ta zalijeganja, vježbe do iznemoglosti, terore nekih desetara koji eto baš ne vole Bosance, Slovence ili ne daj Bože Allbance.
Ta moja trauma prema oružju ostala je vjerovatno iz više razloga ali evo nabrojaću vama barem četiri.
Prvi razlog:
Na školskoj vježbi u kojoj smo autobusima kao omladinci išli u Tomašicu da na poligonu učimo kako se puca iz starih tandžara koje su se zvale M48, većina nas inkluziv i ja nismo mogli ne samo pogoditi metu nego ni dopucati do nje. Dok bi mi važno zalegli i minutama nišanili u pravcu označenih meta kako ne bi slučajno promašili, oblak prašine nakom našeg pucnja izvio bi se samo na par metara ispred nas. Pitao sam se ima li naša armija i šanse protiv pravog neprijatelja ako bi svi borci bili ovako precizni kao ja.
Taj dan, jedan kolega iz drugog razreda nije imao sreće i pošto nije jako držao pušku, ne samo da nije pogodio metu već je kundak pogodio njega u bradu. Klasični nokaut.
Interesantno, sjećam se nekih prijatelja koji su samnom išli u školu a živjeli u tom kraju Prijedoračke opštine i ponosno nam pokazivali kuće u kojima stanuju. Njihovi roditelji i komšije donosile su nam čak vode, neke sokove dijelili i bili oličenje gostoprimstva prema mladim naraštajima koji ih koliko sutra trebaju braniti.
Kad smo napuštali Tomašicu mahali su nam i sjedeći ili stojeći ispred svojih kuća u znak podrške mladim ljudima. Godinama poslije, desilo se nešto sa tim ljudima što sebi nisam nikada mogao do kraja objasniti. Isti ti ti ljudi koji su nam mahali gledali su šutke kako autobusi sa istim onim učenicima prolaze na svoje zadnje odredište. Pronadđeni su godinama kasnije. Ne bih sad o toj temi ali eto, ne može čovjek pričati o tome a da mu ne zastane kost u grlu, razumijećete me.
Drugi razlog:
Bili su lovci. Volio sam ih ali volio sam i životinje i nisam volio ono što rade. Navraćali bi pred našu kuću i nane bi im iznjela kafu ili frišku limunadu. I dok bi na česmi prali ruke odložili bi svoje puške, ogromne opasače i metke koji su bili namjenjeni za male zečeve, srne ili lisice koje su ležale tu na avliji i otvorenih očiju pitale – šta mi brate to Bogu zgriješismo?
Treći razlog:
Bila su oružja koja su me pratila čitav život po našim svadbama i slavljima. Nikad mi nije bilo jasno šta se sa tim želi postići? Prepadanje djece koja izbezumljeno gledaju oko sebe. Oduševiti ljude i žene koji se usiljeno smješkaju momku koji ponosno repetira pištolj i bez gledanja puca u zrak? Ili je to jednostavno, rekao bih, najviše nedostatak lijepih manira?
Oružja priznajem samo za slučaj samoodbrane, ili da se uplaše divlji krmci koji žele pogaziti i pojesti naše kukuruze.
Takav jedan pištolj imala je nane i to je moj četvrti razlog mog nepodnošenja oružja.
Ne znam kako i gdje ga je uspjela nabaviti ali ruku na srce izgledao je kao pravi. Pištolj strašljivac tako se zvao. On bi prvenstveno preplašio nas u momentima dok bi nane na sred avlije preko dana provjeravala je li sve u redu i tako dala divljim svinjama signal upozorenja da se ne igraju.
Imao sam osjećaj da je taj pištoj stalno zadjeven na naninim leđima iza širokih dimija i bilo je samo pitanje vremena kada ćemo moći uživati u vratolomijama koje smo mogli samo vidjeti u nekom kaubojskom filmu.
Ali ne! Nije to bilo njeno jedino oružje. Pročulo se tih dana da neki čovjek dolazi krasti kukuruz iz naše kurzane. I ako je nane iz dobro obavještenih izvora znala o kome je riječ nije htjela to javno govoriti da ne pokvari dobro susjedske odnose sa njegovom ženom. Zato je kao altrrnativu našla jednu okruglu željeznu cijev i stavila da onako strašna i opasna viri kroz prozor uperena tačno u kurzanu.
– Sad nek’ dođe! govorila bi samouvjereno.
Doduše, iako je cijev izgledala kao orginalna puška kurzana je i sljedećih par noći ostajala siromašnija za par sepeta kukuruza. Na kraju, odlučila je nane da iskoristi svoje najjače oružje, moć govora i da mu sve kaže u brk.
Rekla mu je da zna šta on radi i stvarno nije više dolazio. Uslov je izgleda bio da ona nikom ne kaže ko je on i ona to nikad nije ni rekla i ostali smo uskraćeni za happyand te priče.
Ipak, ima i pozitivnih momenata tog sjećanja. Iskreno, bilo mi je najteže u momentima kad bi se u sami sumrak mama naoružana jednim velikim štapom i nane pištoljem kretale na svoju odbrambenu poziciju koja se zvala čeka.
Mi bi ih ispraćali pogledima punim nade da im se ništa loše neće desiti i bili puni neke euforije što naše žene šaljemo na prve linije.
OK, znam, bilo bi normalno da idu muške glave ali svi su osim mene bili na svojim poslovima. Jedino muško na koje možda moglo osloniti i na kome se trebala zasnivati opšte narodna odbrana od divljih svinja bio sam ja. Ipak, nakon vječanja, kratkom presudom donešena je odluka da za mene nema šanse jer nemam dovoljno godina, tek osam.
Bio sam moralna podrška dok bih sa otvorenog prozora i sigurne udaljenosti posmatrao zvjezdanu noć i očekivao nešto kao juriiiiiiš.
I stvarno, nakon što se sve utiša krmci valjda sigurni da je nanu i mamu prevario san krećali bi u napad. Lomljava kukuruza, neki čudni strašni zvuci, koje sam čuo natjerali bi me da već nakon par sekundi hrabro zatvorim prozor i čekam šta će se desiti.
I kroz zatvoren prozor čulo bi se glasno pucanje naninog pištolja ali još jače je odzvanjao njen piskutavi sopran i riječi haaaaaj haj hajjjjj.
Tako je, jednog jutra, u našim kukuruzima ležao mrtav krmak. Ogroman, strašno za vidjeti. Svi smo bili ponosni na nanu. Najradije bi je uzeli na ramena i pronosali preko Krčevina kao narodnog heroja.
Bilo je prijedloga koji su išli toliko daleko da se po njoj da ime nekoj školi. Kad mogu razni borci sa Kozare zašto i ona koja brani Kozaru ne bi mogla?
Tog jutra, u tom velikom slavljenju i veličanju naninog pištolja, odnekud se pojaviše i lovci. Pitali su nas jesmo li možda vidjeli kakvog ranjenog krmka?
– Ranjenog nismo ali jesmo ubijenog, rekla je ponosno nane.
Na licu mjesta ustanovilo se da su i oni, tu noć dole u šumi, također čekali svinje, te da su tu jednu ranili i na kraju i ubili.
Ali realno, priznali su i oni da to sve ništa ne bi bilo moguće da ga nane i mama nisu vikom i pištoljem strašljivcem natjerali, kako lovci kažu, između dvije vatre, gdje je krmak predvodnik i dočekao svoj kraj.
Add comment