svabo
Umjesto da predsjednik Skupštine grada Prijedor na dnevni red stavi odluku o pristupanju izmjeni dijela regulacionog plana koja je neophodna za dalje korake u izgradnji spomenika, on je dozvolio slobodnu raspravu o spomeniku i bijelim trakama na zadnjoj sjednici održanoj u utorak. 25.maja 2022.godine.
Bijele trake su utvrđene kao činjenica pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i to niti jedan nivo vlasti u Bosni i Hercegovini ne može osporiti. Odbrana optuženih u svim tim predmetima imala je dovoljno vremena i resursa da ospori bijele trake i nisu uspjeli. Prijedorska Skupština grada u kojoj sjede poluinformisani lokalni političari nikako ne može i neće biti mjesto gdje se bijele trake mogu osporiti.
Bošnjački političari, koji su se javljali na sjednici, nisu se umijeli pozvati na sudske presude, što i ne iznenađuje jer oni te presude nisu ni pročitali. Umjesto toga su ponudili svoja neuvjerljiva lična svjedočenja koja nisu verifikovana niti na jednom sudu.
Rasprava o spomeniku je bila kontraproduktivna jer ništa konkrentno nije ponudila a zauzvrat jeste dovela u pitanje ranije dogovore oko izgradnje spomenika za ubijenu djecu. Iz priloženog teksta možete vidjeti kako se odvijala rasprava, a cijelu sjednicu možete poslušati na službenoj stranici grada.
Skrećem vam pažnju na dio izlaganja odbornika Saše Bursaća iz vladajućeg SNSD-a, koji pominje dvije varijante koje su ponuđene za zajednički spomenik.
„ Jedna varijanta je bila da se ispišu imena ubijene, sve ubijene djece sa ovih prostora ovdje, pa bi se našla na tom spomenika desetine hiljada ubijene djece u Drugom svjetskom ratu, većinom, velikom većinom, ogromnom većinom srpskog pravoslavnog stanovništva. Pa bi se našlo i to 102 djece iz ovoga rata. Pa bi se našlo i dosta djece iz Prvog svjetskog rata i to bi bilo jako mnogo imena.“
U toj varijanti Bursać misli prikupiti sva imena ubijene djece iz Drugog svjetskog rata i to ne samo za opštinu Prijedor nego vjerovatno za područje cijelog Balkana. To prikupljanje imena bi trajalo deceniju i pol da bi na kraju dobili spomenik sa beskonačno imena u kojem bi se upisala i imena 102 ubijene prijedorske djece iz zadnjeg rata.
U drugoj varijanti Bursać navodi: „Druga opcija je bila da se digne spomenik, znači, za ubijenu djecu, sa svih ovih prostora i da stoji na tom spomeniku svoj ubijenoj djeci s ovih prostora u svim proteklim ratovima, bez imena.“
Namjera je tu više nego očigledna, u prvoj varijanti bi se imena 102 djece sakrila u mnoštvu od nekoliko desetina hiljada imena, prikupljenih ko zna od kuda, a u drugoj varijanti imena te djece ne bi ni bilo.
Niti jedna od tih varijanti ne izlazi u susret osnovnom zahtjevu roditelja ubijene djece i ovo je pokušaj podmetanja rješenja koje je prevara za roditelje i sve nas koji smo im pružali podršku u njihovoj pravednoj borbi.
I šta je uradio predsjednik Skupštine grada Mirsad Duratović? On je raspravu zaključio ovako:
„Što se tiče spomenika, kolega Bursać, ja vam kao neko čiji je brat ubijen sa 15 godina, odmah sad potpisujem da prihvatam inicijativu za izgradnju zajedničkog spomenika na kom će biti sva imena i djece ubijene u Drugom svjetskom ratu i stotinu dvoje, troje, jedno, nije bitno sad, jedno dijete gore ili dole, nećemo licitirati brojevima, da se izgradi ovdje na ovome mjestu.“
Pa da bude jasan ponovio je to još jednom:
„Kao neko ko dolazi iz porodice i čija je mati član ovog inicijativnog odbora, odmah vam kažem da ću, evo sad, potpisati bjanko da se napravi zajednički spomenik na kom će pisati imena i sve ubijene djece iz Drugog svjetskog rata i ubijene djece iz proteklog rata.“
Duratović je svom koalicionom kolegi ponudio bjanko potpis za izgradnju spomenika na kojem bi na kraju trebalo biti ispisano hiljade i hiljade djece iz ko zna kojih ratova i opština a tu negdje bi se sakrilo i 102 ubijene djece.
Saša Bursać iz SNSD-a je ponudio dva neprihvatljiva rješenja za spomenik ubijenoj djeci i Mirsad Duratović ga je podržao prihvatajući ono rješenje koje se ne može realizovati u narednih deset godina i gdje će se imena 102 ubijene djece učiniti nevidljivim.
Očit je njihov međusobni dogovor, između Duratovića i Bursaća, i pokušaj da sa Skupštine grada skinu pritisak koji prave ambasadori koji po tom pitanju dolaze u Prijedor. Ovakvo rješenje spomenika može podržati samo neko ko je direktno u dogovoru sa SNSD i to rješenje, ukoliko prođe, potpuno poništava sve napore koje su roditelji ubijene djece ali i mi koji smo bili uz njih uložili za izgradnju spomenika ubijenoj djeci iz zadnjeg rata.
(E. Ramulić; FB Dan bijelih traka)
Cirkus:
Mesud Trnjanin, SDA: Organizacija „Princip“ je najavila organizaciju jednog ili više skupova na dan 31. maja kada se u Prijedoru obilježava Dan bijelih traka. Ovaj čin provokacije pokušaj je brisanja sjećanja na počinjene zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru. Imate li informaciju o trenutnoj bezbjednosnoj situaciji u gradu, a vezano za najavu više skupova za 31. maj, kojima se pokušava spriječiti obilježavanje Dana bijelih traka odnosno stradanje Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru i kakav jevaš stav po tom pitanju?
Slobodan Javor, gradonačelnik: Što se tiče svih skupova koji se dešavaju na teritoriji grada Prijedora, znači, zna se adresa. To je nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova. Oni su ti koji mogu odobriti ili zabraniti određeni skup. Samim tim, evo, u narednom periodu mi ćemo održati sastanak sa predstavnicima Ministarstva unutrašnjih poslova i po tom pitanju i po svim ostalim, pa ćemo se oko toga usaglasiti svi zajedno i donijeti zajednički, jedinstven stav.
Saša Bursać, SNSD: Obzirom da smo mi održali jedan radni sastanak na kojem su bili predstavnici političkih partija, šefovi klubova i gradsko rukovodstvo, tada, znači rukovodstvo Skupštine grada i Gradske uprave, i pričali smo oko spomenika koji treba, a nekada nam je obećano da će se sa bijelim trakama, koje su neprovjerene i neutemeljene, ničim dokazane, znači, ničim izazvane, odjednom počele da se, da se obilježavaju, po meni, sa, sa diskutabilnim činjenicama, koje, naravno, nikad niko nije ni dokazao, pa me interesuje. Znači, pričalo se o spomeniku, kada je rečeno za spomenik, isto je tako rečeno da će se prestati sa bijelim trakama kad se dozvoli izgradnja spomenika. Obzirom da smo održali taj zadnji sastanak, dva ili tri idejna rješenja ponuđeno je inicijativnom odboru za izgradnju spomenika. Nikad se više poslije nisu javili, pa mene interesuje da li je gospodi bitno da od bijelih traka i dalje prave politički skup i manifestaciju ili im je bitno da se napravi spomenik onako kako su dosad zahtjevali. Da li je bilo novih inicijativa i dokle smo stigli sa tom starom i kako to izgleda sada i kada će se prestati sa dizanjem ušiju raznoraznih u gradu Prijedoru?
Slobodan Javor, gradonačelnik: Kada je u pitanju izgradnja određenog spomenika, kad kažem određenog spomenika, mi smo skoro, prošle sedmice, imali sastanak, predsjednik Skupštine i ja, sa predstavnicima, ako se ne varam, kako se gospođa zvala… Uglavnom, misija OSCE, predstavnica je došla na jedan razgovor gdje smo, između ostalih tema, uzeli u razmatranje temu oko izgradnje spomenika za stradalu djecu. Prijedlog je bio tu da se izgradi jedan jedinstven spomenik za sve stradale u prethodnom ratu, što je apsolutno ta gospođa podržala i dala primjer da u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, tačnije u Federaciji, imamo gradove gdje je to uvaženo, ta ideja, gdje jednostavno svi narodi u određeni dan dođu, okupe se i odaju počast svim stradalima. Tako, ovo je odgovor djelimično, znači, na pitanje koje se odnosi na spomenik, a kada je u pitanju, kada su u pitanju bijele trake, taj odgovor ćete dobiti pismeno.
Biljana Knežević, SDS: Određene organizacije koje su finansirane iz istih tih sredstava su organizacije koje široj javnosti nisu poznate do unazad par dana ili sedmicu. To je nešto što, što, ovaj, po meni, nije u redu. Dakle, ja, evo, lično ne znam ni, ni ko su, ni, ni čime se bave, a bilo bi jako dobro da znamo. Po onom pravilniku o finansiranju, evo, tu je načelnica, ako ne griješim, mislim da treba do prođe određen period kad uopšte mogu da uđu u sistem finansiranja, od registracije. Ovaj, u svakom slučaju, dakle, u pitanju je iznos novca koji nije primjeren za tako nešto. Imate sportske klubove koji dobijaju, recimo, iz budžeta iznos koji se da nekoj organizaciji koja je osnovana skoro ne znamo ni čime se bavi ni ko je ni šta je. A to se radi iz budžetske rezerve, dakle, novac koji je namijenjen isključivo za neke vanredne situacije i za ono za šta, ovaj, nema dovoljno sredstava.
Saša Bursać, SNSD: Pa taj neko ima ime i prezime, zaboga miloga! Evo, recite i meni, ko je taj?! Pa daja kažem odma’ načelnici finansija ovdje, načelnice zašto ste isplatili pare nekome ko ne znamo ni ko je ni šta je, postoji zbog ne znam ti čega i ne znam ti koga? Pa kako možete uopšte diskutovati i optuživati nekoga tamo za nešto, zaboga miloga, što je bilo ili, evenetualno, šta će biti? Ako ste sjeli
za taj mikrofon i ’oćete nekog da kritikujete, udrite u glavu imenom i prezimenom, zaboga miloga! Ovako ispada da mi dijelimo pare šakom i kapom, da mi to sipamo, ne znam ti. Pa ja nisam dio toga! I nikad neću biti dio toga! I uvijek ću biti protiv toga! Recite, taj i taj je dobio pare za to i to, nije opravd’o, nije napravio program, nije registrovan, nije ovo, nije ono, i ja ću vas podržati uvijek u tome. Ja sam rekao na početku ovog mandata da ću ja biti najveća opozicija svim onim koji ’oće da nešto ukradu, da nešto urade mimo zakona il’ da oštete građane na bilo koji način.
Biljana Knežević, SDS: Govorimo o finansiranju udruženja građana ili organizacije „Princip“ koja je iz budžetske rezerve dobila sredstva od 9.000 KM. Da li ste vi, kolega Bursać, nekada, u proteklom periodu, čuli za organizaciju „Princip“ i da li znate šta ona radi, šta ona predstavlja?. Ona slavi rođendan Željka Mitrovića, čovjeka koji je, znači, najviše zatrovao scenu, javnu scenu i na našim prostorima, da ne govorim samo u Srbiji. Ako gledate Pink kanale, onda znate šta se tamo emituje. E, to je organizacija „Princip“ koja je iz budžeta gradonačelnika odnosno budžetske rezerve dobila 9.000 KM. Da je 900, možda ne bih ni spomenula. Dakle, govorimo o vrlo ozbiljnim stvarima. Vi ste trebali da pogledate ovaj budžet, pa da sami vidite neke nelogičnosti i da se konsultujete sa ljudima koji zajedno s vama čine skupštinsku većinu.
Saša Bursać, SNSD: Organizacija „Princip“ je evidentno da je formirana i napravljena da destabilizuje neke stvari u gradu Prijedoru. Radi neke stvari koje, po meni, nisu u skladu sa odredbama i principima po kojima je do sada radila Skupština grada. Koji će biti budući, naredni pravci, vidjećemo. O tome svemu treba raspraviti. Trebalo je tačka o bezbjednosti da bude ovdje na Skupštini i, predsjedniče Skupštine, ne imputiram vama kao predsjedniku, nego, evo, ’ajd’, nek’ bude svima nama, znači na sljedećem zasjedanju treba biti tačka o bezbjednosti. Treba da pričamo o bijelim trakama koje su, po meni, neutemeljene, treba da pričamo o organizaciji „Princip“ koja pravi sad cirkus u gradu Prijedoru! Ako ljudi žele nečim da se bave, treba da se bave, a ne da… Ako su cirkus, neka kažu, mi smo cirkus i okej. Ako kažu da su NVO koja traži novac kao NVO, onda to nije u redu. Ako je neko, na bilo koji način, pustio, kako vi kažete, 9.000 KM, koje ja ne vidim iz ovog izvještaja ovdje, mimo zakona, znači treba da odgovara. Devet hiljada maraka nije mala stvar i devet hiljada maraka, po mom saznanju, znači, u privrednim prekršajima to već prelazi u krivicu, iz prekršaja u krivicu. Nadam se da sam u pravu, al’ ne tvrdim to sto posto. Neko treba da odgovara krivično ako je tuđih para 9.000 KM potrošio. I tu treba da pokrenete inicijativu. Evo, dajte, ja predlažem kroz tačku i ovu i svaku narednu i koju god hoćete, da se to istraži, da se vidi kako i na koji način se troše sredstva i, ako imate saznanja da je neko potrošio 9.000 KM mimo zakona, ja sam za to, isto kao i vi, da se sankcioniše.
Žarko Kovačević, zamjenik gradonačelnika: Zarad istine samo, ne zarad nekih ljudi koji sjede ovdje, koji su, po pravilu, zlonamjerni. Znači, što se tiče te famozne isplate od devet hiljada, sve je čisto k’o suza. Stigao je zahtjev, ljudi su u svom zahtjevu napisali za šta im trebaju sredstva, sredstva odobrena. Ako ne budu potrošili namjenski ta sredstva, to će fino da vrate. I to je to. Tu nema nikakve fame. Znači, apsolutno nikakve fame nema. Šta ta organizacija radi i šta se slavi il’ će se slaviti, ja ne znam jeste vi vidovita Džemila da vi znate šta će se desiti za pet dana? Znači, ako se desi, onda recite slavi. Ako se ne desi, onda je to sve stvar koju vi izgleda ne možete razumjeti. Poštovani odborniče Bursać, da l’ neko pravi cirkus u gradu il’ ne pravi, ja ne bi’ ulazio u to. Ono što se godinama dešava 31. maja je, po meni, veća šteta po grad Prijedor nego što bi bila proslava bilo čijeg rođendana. To je moje lično mišljenje, ako smijem samo to prokomentarisati.
Biljana Knežević, SDS: Ja smatram da je to jedan ogroman problem što zamjenik gradonačelnika neke stvari shvata lično i tako je bilo i u obraćanju. Dakle, protiv njega lično ili s njim lično nemam apsolutno nikakav problem, u njegova mišljenja i zaključke ne želim da ulazim, ali govorimo o funkciji zamjenika gradonačelnika odnosno onom momentu kada je on obavljao funkciju gradonačelnika grada Prijedora, a to su potezi i stvari koje se tiču nas kao odbornika i ove skupštine i ovih građana. Tako da, prosto, ja nisam vidovita Džemila i ne bih ni željela to da budem, ali imaju, ovaj, podaci iz MUP-a Prijedor koji su izašli u medijima. Dakle, da li sredstva informisanja, ovaj, prenose netačne informacije ili je MUP izdao, ovaj, neku potvrdu koja ustvari ne postoji, dakle to je već neko drugo pitanje, ja znam šta sam vidjela. Dakle, radi se o organizaciji koja je zakazala proslavu rođendana, kako sam već rekla, ne bih da se vraćam na to i ne bih da ulazim u terminologiju i datum. Govorim o sredstvima iz budžeta. Govorim o sredstvima iz budžeta grada i, kao što je rekao kolega Bursać, dakle, radi se o ozbiljnim sredstvima koja su tek tako prebačena na nečiji račun. Neko treba da da obrazloženje. Evo, ja ću zamoliti, samo radi javnosti, evo i kolega Bursać je rekao da to nije, ovaj, vidio u izvršenju budžeta, pa ću zamoliti samo načelnicu Odjeljenja za finansije da u svom obraćanju odnosno završnoj riječi kaže da l’ sam ja u pravu i da l’ postoje, otkad, od kojeg datuma i da li je to isplaćeno ili nije.
Mesud Trnjanin, SDA: Želim samo upoznati i kolegu Bursaća i ostalu javnost da je krizni štab opštine Prijedor 31. maja 1992. izdao naredbu putem lokalnog radija da se sve nesrpsko stanovništvo na svojim kućama obilježi svoje kuće sa bijelim zastavama, bijelim čaršafima i da prilikom izlaska iz svojih objekata vežu bijelu traku na svoje ruke. Ovdje, u skupštinskoj sali, danas sjede ljudi, ja sam jedan od njih koji je sve to praktikovao 92. godine. I tako da omalovažavanje na taj dan, Dan bijelih traka, koji se obilježava u Prijedoru, jeste samo sjećanje, to je dan kada se svi građani ovog grada sjećaju 102 ubijene prijedorske djece. Mimohod koji završava pored Patrije gdje se pročitaju imena i polože 102 ruže za 102 ubijene djece, tako da diskusija o 31. maju, o Danu bijelih traka, onakva kakva je do sada bila, mislimo da nije korektna jer, evo, u ovoj skupštinskoj sali sjede ljudi koji su toprimjenjivali 92, koji su bili u obavezi da to rade.
Saša Bursać, SNSD: Gospodine Trnjanin, ja sam rekao da to nije tačno i da to nije istina. I to sad što ste vi upravo rekli, evo, ja tvrdim da nije istina i da nije tačno. Ja sam imao 12 godina kad je to bilo u gradu Prijedoru i savršeno se dobro sjećam. Oko moje kuće, u kojoj sam ja živio tad, živim i sada, znači oko moje porodične kuće tada su živjeli muslimani, sada Bošnjaci. Znači, i nemojte da nabrajam imena tih ljudi, nisu više živi i nema smisla da im ja sad spominjem imena, a vama ću reći, ako vam treba daću vam list papira, napisati, pa provjerite je l’ to tako il’ nije. Znači, dobro se sjećam tih dana. Niko oko ruke nije nosio bijelu traku. Niko na svom prozoru nije istakao ništa nalik bijeloj zastavi. To je druga stvar. Treća stvar, znači mi smo gore u tom dijelu mješovito naselje i bilo njaviše u to vrijeme Srba, znači, niko nije isticao te bijele, te bijele zastave, čaršafe, ne znam šta već pričate, nit’ je nosio te bijele trake. Ako neko dokaže da je to tako, ja sam spreman da se ovdje javno i za govornicom i gdje god hoćete i sazovem pres konferenciju i javno se izvinem u vezi toga. Širite neistine. Mislim da treba i da je to posljedica manifestacija bijelih traka je to što je prethodna vlast, prethodna gradska administracija to uvijek gurala pod tepih. Jednom se o tome treba raspraviti. Jednom na to treba staviti tačku. I u ovom ovdje domu, ovoj ovdje skupštini, i, ovaj, generalno javnosti. Što se tiče manifestacije, ma ja nemam ništa protiv. Ali ovo oko spomenika je definitivno tačno. Znači, ja mislim da postoje čak negdje ti zapisnici, treba to sad vidjeti da li je vodio ko zapisnik, naročito s ove zadnje, ovaj, sa ovog zadnjeg razgovora. Ponuđeno vam je, sad ću ovdje javno za ovom govornicom reći, da se spomenik pravi ispred opštine. Znači, kad izađete iz opštine s lijevu stranu stoji doktor Mladen Stojanović, s desnu stranu da bude spomenik za ubijenu djecu. Ponuđene su dvije varijante i jedan uslov. Jedna varijanta je bila da se ispišu imena ubijene, sve ubijene djece sa ovih prostora ovdje, pa bi se našla na tom spomenika desetine hiljada ubijene djece u Drugom svjetskom ratu, većinom, velikom većinom, ogromnom većinom srpskog pravoslavnog stanovništva. Pa bi se našlo i to 102 djece iz ovoga rata. Pa bi se našlo i dosta djece iz Prvog svjetskog rata i to bi bilo jako mnogo imena. Nema veze, ako trebaju imena, dato vam je da birate, ’oćete li abecednim il’ azbučnim redom, da se popišu sva imena i prezimena sve ubijene djece i da se potegnu, znači, sve istorijske činjenice, relevantne, važne, bitne, potkrijepljene, kao istorijske činjenice, znači, i da se ispišu ta imena. Druga opcija je bila da se digne spomenik, znači, za ubjenu djecu, sa svih ovih prostora i da stoji na tom spomeniku svoj ubijenoj djeci s ovih prostora u svim proteklim ratovima, bez imena. Jedan jedini uslov je bio, to je da se taj spomenik, sad ne znam koju pravu riječ da izaberem, znači, da se napravi, ’aj’ da kažem pravilnik oko ponošanja oko tog spomenika, da ne može niko doći ovdje i praviti neka hodočašća, padat’ u nesvijest il’ ne znam t’ ni ja šta. Nego da se kaže taj i taj datum ćemo obilježiti, ja sam predložio da to bude Svjetski dan djeteta, koji je međunarodni svjetski dan, i da svi zajedno izađemo, položimo cvijeće, upalimo svijeće, da se odrade obredi onakvi kakve misle određene konfesije da treba. I nisu tu samo srpska i bošnjačka djeca. U gradu Prijedoru bilo je Jevreja. Pobijeni su svi Jevreji i njihova djeca. I zna se ko su. Postoje njihova imena i prezimena. Znači, trebalo je i to potegnuti. Gdje su romska djeca koja su pobijena na svim ovim, na ovim našim prostorima ovdje, i tako dalje, i tako dalje. Vama to ne odgovara. Vama odgovara sada da se prave bijele trake, da vi tu sad ispadnete, ko će ispasti veći Bošnjak. A onda će sa srpske strane da to neko osudi, pa ko će ispasti veći Srbin. I onda je to katastrofa. Ispadaju jedni veliki, drugi veliki, u suštini svi smo mali. Lijepo je to neko pametan prije nas rek’o, kad se ubije jedno dijete, ubije se cijeli svijet. Razmijete li? Ja podržavam vašu priču da se treba staviti tačka oko 102 ubijene bošnjačke djece u proteklom ratu, ali isto tako treba staviti tačku na sve ovo o čemu sam ja govorio. Nisu samo Bošnjaci koji su stradali na ovim prostorima, eto, u nekom posljednjem ratu. Ovdje je, nažalost, bilo ratova svakih 20-30 godina, neko je nekog jurio, ubij’o, gnjavio i bog zna šta od njega radio. I to treba jasno il’ napisati il’ da budemo ljudi, pa bez imena da izađemo, pa pogledamo se u oči i kažemo vid’ što smo bili budale, vid’ kol’ko je neko, mi i neko prije nas, na neki način, ovaj, doveo do ovoga do čega nije trebalo dovesti. Tako da nemojte se vaditi na to. Haj’te da budemo realni. Ja nemam problema o tome da pričam. Ja nisam učestvovao u ratnim sukobima, imao sam 12 godina, al’ zato svako ko je mogao iz moje porodice i bio u stanju da nosi pušku, nosio je, branio je srpski narod. Isto tako u Drugom svjetskom ratu, znači, mnogi su izginuli, sa strane moje porodice, isto tako braneći sebe i braneći ove prostore na neki način. Isto tako, vi dolazite iz Kozarca, ’oćemo da raspakujemo kol’ko je poginulo ljudi 44. na odbrani Kozarca, a nosilo slovo U na glavi. ’Oćete da pričamo o svemu? Nemojte se igrati, ljudi, sa tim, dajte jednom da zakopamo te ratne sikire, jeste li normalni? Te bijele trake ne služe ničemu, k’o što ne služi ničemu ova organizacija „Princip“, ovo što organizuje, kakav Željko Mitrović i njegov rođendan? Znači, to je samo ’aj’ da se, prave se jedni kao nešto ludi, pa kao praviće se nešto i drugi ludi. Ja nisam za to da se pravimo ludi. Ja sam za to da živimo na ovim prostorima, razumijete li? I ništa više. Maksimalno moguće i kvalitetno kol’ko nam to dozvoljavaju okolnosti u kojima živimo, a strašna je okolnost to da je neko, ovaj, prije samo 30 godina ubio stotinu, preko stotinu djece ili prije 80 godina nekoliko desetina hiljada djece i na najsvirepiji mogući način. Kol’ko ih je ubijeno bez metka? I tako dalje, i tako dalje. Bolje da ne pričamo o tome il’ ’ajmo se jednom ispričati i staviti na to tačku. I gotovo.
Mesud Trnjanin, SDA: Kolega Bursać, evo ja javno i odgovorno tvrdim da je na mojoj kući bila bijela zastava i da sam ja na svojoj ruci imao bijelu traku prilikom izlaska iz svoje vlastite kuće. Ja vam to odgovorno tvrdim. Ne želim puno dalje polemizirati, vidim u kom to pravcu ide. Niko ne politizira, niko ne želi nikakav ovaj ili onaj politički il’ bilo koji drugi poen ni zbog čega. Naravno, istorija je takva
kakva jest, ali istina je to što se desilo. Godinama se taj dan, Dan bijelih traka, obilježeva ne samo u Prijedoru, nego u čitavom svijetu. Šta je bilo u istoriji u proteklom i proteklih ratova, mislim da nije ni mjesto ni vrijeme da o tome raspravljamo, ali ja sam taj koji je na svojoj kući imao bijelu zastavu i na svojoj ruci bijelu traku.
Mirsad Duratović, Pokret za Prijedor: Naravno da ću prihvatiti inicijativu i da ćemo pripremiti za, da li sljedeću sjednicu, tačku dnevnog reda o bezbjednosti i naravno da ćemo razgovarati i o bijelim trakama koje sam i ja nosio. Tad sam imao 17 godina, pa se malo više sjećam nekih stvari, i moj otac koji je do 19. jula radio u Prijedoru, od 22. maja, kada je sve ovdje počelo, i onda od 31. maja kada je dolazio svaki dan raditi u komunalno preduzeće u Prijedor, to njegovi neki bivši radnici mogu potvrditi. Što se tiče spomenika, kolega Bursać, ja vam kao neko čiji je brat ubijen sa 15 godina, odmah sad potpisujem da prihvatam inicijativu za izgradnju zajedničkog spomenika na kom će biti sva imena i djece ubijene u Drugom svjetskom ratu i stotinu dvoje, troje, jedno, nije bitno sad, jedno dijete gore ili dole, nećemo licitirati brojevima, da se izgradi ovdje na ovome mjestu. Znači, na zadnjem sastanku sporno je bilo, ne kažem s vaše strane, jeste bio vaš prijedlog da se utvrdi zajednički datum, da se utvrdi pravilnik o načinu obilježavanja, da se zabrani političarima ne dolazak nego bilo kakvo tamo i polaganje cvijeća i obraćanje, da političari stoje u zadnjim redovima, ako hoće da dođu kao takvi. To sve stoji. Međutim, ostalo je sporno u čitavoj priči da li pisati ili ne pisati imena i to je činjenica koju treba usaglasiti i dogovoriti. Al’, znači, kao neko ko dolazi iz porodice i čija je mati član ovog inicijativnog odbora, odma’ vam kažem da ću, evo sad, potpisati bjanko da se napravi zajednički spomenik na kom će pisati imena i sve ubijene djece iz Drugog svjetskog rata i ubijene djece iz proteklog rata.
/Sa sjednice Skupštine grada Prijedora, održane 25. maja 2022. godine/
Add comment