svabo
Arif je imao brkove a ja sam imao neki potajni strah od ljudi sa brkovima. Imali su nešto strogo u sebi. Pogled tih ljudi nije bio zao ali jeste opasan. Barem meni je tako izgledalo na prvi pogled dok se u stvari nisam uvjerio da je baš tako.
Čovjek, ili u mom slučaju dijete, ne bi bio čovjek ako ne bi išao protiv straha. Jer, jedino tako se on, strah, može i pobijediti.
Imao je taj komšija Arif konja, bijeloga – a recite mi koje dijete ne voli konja?
Tako sam i ja svako malo htio zaviriti u njegovu štalu. Naravno, to zna biti jako opasno i dozvoljeno je bilo samo u pratnji starijih.
Hvala Bogu pa djeca ne znaju za tu riječ strah nego odmah onako djetinje vjerujući idu prijateljski prema konju ili nekoj drugoj životinji. Arifov konj, svaka mu čast, nije nikada iskoristio moju dječiju naivnost da bi mi naudio na neki način.
Osim par prijekornih pogleda, iskeženih žutih zuba ili hrzanjem ako bi osjetio da neka kobila prolazi putem , bio mi je primjer da kod ljudi za razliku od konja u pravom životu i nije baš uvijek tako bajno i dobronamjerno.
Vidio sam čuo i iskusio poslije tokom odrastanja i života da postoje i ljudi kojima isto tako pridješ naivno i prijateljski kao tom Arifovom konju a oni to iskoriste na svoj čudan način. Ali, pošto oni nisu bitni a nisu ni tema da se mi vratimo našoj priči.
Meni je bilo žao što nane nije češće bila bolesna jer je to značilo da će Arif sa svojim konjskim kolima doći po nju. Imala je ona ponekad napade astme. I ako smo živjeli dvjesta metara od borove šume i ti prirodni respiratori su znali ponekad zablokirati pa je nani zafalilo zraka i moralo se reagirati dovodjenjem konjskih kola koja bi je odvezla do ćaršije. Bilo je i čudnih situacija.
Često se znalo desiti da alarm bude pogrešno uključen jer bi “nedisanje” jednostavno prošlo samo od sebe.Opet, znalo se desiti i da je “hitna pomoć” u obliku Arifovih konjskih kola jednostavno kasnila. Nije to bilo čudno. Ta cijela procedura zahtijevala je malo više vremena nego danas kada jednostavno pozovete hitnu pomoć.
Jer,
– trebalo je da nane počne crveniti u licu da pokaže znak i rukom mahne da se ide po Arifa.
– mama ili neko od starijih da otrči do njegove kuće.
– da oni, ako su kod kuće spreme konjska kola i opreme ih sa jastucima i jorganima kako ne bi previše truskalo niz kameniti put.
– na kraju.
Znalo se desiti ako bi to sve potrajalo i kad bi kao ekipa spasioca došli nakon dva sata gore pred kuću i svi zadihani trčali da iznesu nanu na kola…. ona bi izišla pred njih zdrava i crvena u licu i rekla:- Hajte vi bujrum, sad će kahva!
E sad jedan od razloga zašto su kola često znala zakasniti jeste i to što je Arif imao problem sa jednom nogom pa je morao nositi i kevu. Od čega i kako ne znam ali znam da sam ja njega pokušavao imitirati. Činilo mi se da je to prvi korak koji trebam uraditi da bih sebi izgledao kao neko ko će sutra kad naraste imati konje, kola i moći odvesti nanu na vrijeme doktoru. Jedan dan uzeo sam mašice jer su mi izgledale nekako ozbiljnije od obične uskršene motke i otišao direkt pred njegovu kuću hegajući i imitirajući ga.
Mama me je tražila i vidjela da sam taj put sam otišao prema Arifovoj kući. Bilo je prekasno da mi kaže kako to ne valja – rugati se tudjoj nevolji. Išao sam prema njegovoj štali imitirajući ga mašicama kao trećom nogom i govorio mami koja me stizala da i ja hoću da imam tri noge i konja.
A onda iz suprotnog pravca išao je takodjer sa svojom “trećom nogom” u obliku keve Arif.
Izgledalo je da će izbiti nešto kao sukob kod O.K.Corrala. Strah je rastao a ja sam se smanjivao. Medjutim, mami kojoj je bilo nezgodno zbog nedoličnog ponašanja sina jedinca laknulo je kad je ugledala njegov razvučeni osmjeh, šljive i groždje koje je nosio u rukama i koje mi je sa osmjehom na licu dao kao poklon.
Add comment