svabo
Sjedim kod Leonarda na kafi na terasi i onako gledajući oko sebe shvatih da je baš tu negdje gdje je sad terasa, Ramina obućarska i malo dole niže nekad stajala zgrada starog Omladinskog doma.
U produžetku doma je bilo malo spremište u kojem su vatrogasci držali svoju opremu koju su ljubomorno čuvali i čistili a mi djeca koja smo išla u Žutu školu smo zavirivali u to spremište i čudili se raznom halatu, širokim metalnim metlama, velikim sjekirama i blještavim šljemovima.
Mene je najviše privlačila žarko crvena motorna vodena pumpa. Zbog te iste pumpe sam svaki put trčao za vatrogasnim kombijem koji bi par puta godišnje bio parkiran negdje uz Starenicu baš da bi se napravila vježba i testirala pumpa.
Ismet Fazlić, komandir jedinice, ništa nije prepuštao slučaju. Vježbalo se do perfekcije a sva oprema bi bila pregledana do u detalje.
Koliko me je, kao dijete, sva ta ozbiljnost vatrogasaca privlačila, toliko sam se pomalo i ustručavao discipline koja je vladala među njima.
Nakon par godina izgradi se novi Vatrogasni dom, vatrogasci useliše u prostorije veće i ljepše od onog spremišta u Omladinskom domu.
U novom velikom Domu se preko dana igrao stolni tenis i bilijar a gore u desnom uglu je uvijek bio gramofon.gdje su se slušali hitovi od Šabana Šaulica pa sve do psihodeličnog Pink Floyda.
Ismetovog najmlađeg sina Miću sam najviše znao preko rodbinske veze njegovog starog i moje mame. U početku je naša konverzacija obično ostajala na : ‘’Đes’ rođak, šta ima’’?
Vremenom je Mića postajo moj najveći jaran i zahvaljujući baš tome počeo sam polako dolaziti u Vatrogasni dom i satima gledao Hameda Fazlića koji je obično popodne imao partiju stolnog tenisa sa Ahilom-Njonjom.
Divio sam se Ahilovim refleksima i Hamedovoj snazi.
Jedno popodne dok sam po običaju gledao ove legende kozaračkog ping-ponga, otvoriše se vrata doma i u njega uđe Ismet Fazlić. Gledajući po domu ugleda mene i onako sa cigarom u ustima pomalo strogo reče: “Ooooo, rođak, opet ti ovdje! Pa što i ti ne bi postao vatrogasac’’?
Ove me riječi zatekoše a nakon par trenutaka osjetih nekakav ponos. Još se nisam dobro snašó a već sam sjedio sa Ismetom-Čičom u njegovoj kancelariji a on onako ozbiljan sa naočalama je unosio moje podatke u knjigu članova DVD-a Kozarac.
Pošto sam tad imao tek nekih 12-13 godina moje članstvo se svodilo na čisćenje opreme i doma
Najviše posla bi bilo upravo kad bi negdje izbio požar a kozarački junaci se vratili poslije obavljenog posla.
Mi bi onda prali i slagali vatrogasna crijeva koja su “tuknula’’ po izgorjelom sijenu ili zapaljenom drvetu i bila sva umazana pepelom.
Svi mi ‘’mali vatrogasci’’ smo čisteći opremu nakon požara slušali priče naših starijih kolega i maštali o tome kako ćemo i mi jednog dana biti među onih 8-9 vatrogasaca koliko je moglo stati u naš FAP i biti dio udarne ekipe Vatrogasnog.
Požari su obično bili javljani stanici milicije ili direktno u Vatrogasno a u vrijeme kada telefon nije bio uveden u sve dijelove Kozarca, ljudi su dolazili autima ili na biciklu i često direktno ‘’ulijetali’’ u Fazlića avliju tražeći Ismeta.
Nama koji bi se tada zatekli u ili oko Doma, ovi signali su bili dobro poznati pa smo već nakon škripe kočnica ispred Ismetove kuće otvarali velika vrata garaže u kojoj je uvijek spremno stajao FAP na desnoj strani a na lijevoj TAM-ov kombi.
Ukoliko bi Ismet bio u Domu, slijedilo bi otvaranje metalnog sandučića na zidu pokraj televizora i aktiviranje sirene. Tri puta zavijala bi sirena po 20 sec. sa pauzama od po 15 sec.
Ukoliko bi se požar desio u popodnevnim satima kad je večina vatrogasaca kod kuće, onda bi se mogla vidjeti sljedeća scena:
Iz Ismetovog dvorišta bi prvo istrčao Mića Fazlić, za njim Hamed pa Mustafa a nakon njega Jasim-najstariji sin. Baš u onom redosljedu kako su im i kuće bile poredane.
Iz Memića puta slijedili bi Omer i Nagib Mahmuljin a ubrzo za njima Ismal-korparev sin i Ćurle.
U dnu čaršije se mogao vidjeti (I gotovo čuti) Teufik-Mujagić-Brdo kako svojim dugačkim koracima ‘’grabi’’ uz čaršiju a za njim je slijedio Mirza Demirović.
U vrhu čaršije kod željezare ‘’izlijetali’’ su iza ćoška braća Safet i Rifet Besić a iz Starog Grada trčao je Ferid (Aalyjev stari).
Kod kina bi se pojavili Kapetanovići, prvo Ekro pa onda ostali. Raja koja je stanovala malo dalje dolazila bi na biciklu predvođena Dedom Blaževićem.
Ono što se nakon toga događalo meni je ličilo na nekakav ‘’organizovani haos’’. Kako je ko stizao, utrčavao bi u dio doma gdje se nalazila oprema i u tom skučenom prostoru između kombija, pumpe i drvene stalaže bi svi našli ‘’svoje’’ čizme i kombinezone.
Dok bi šofer (obično Hamed ili Omer) već izvozio FAP, na onom uzvišenom dijelu parkinga već je stajala spremna ekipa.
Dok se ova ‘’trka’’ priibližavala kraju, sirena za uzbunu bi završavala svoj dio posla. Obično su bila potrebna TRI minuta od početka sirene da bi sve bilo spremno za pokret.
Odmah moram reči da niko nije mogao ući u vozila bez prethodnog Ismetovog odobrenja.
Znao je Ismet da ima nešto vrijednije od svih zapaljenih kuća i štala, znao je da odgovara za sve nas i da na gašenje mogu ići samo najsposobniji.
Nakon što bi se vatrogasci nabili u vozila kó sardine , uz zavijajući ton, grmio bi naš FAP prema požaru.
Svi mi koji nismo stigli ili nismo mogli ići na gašenje ostali bi u domu do povratka vozilá i bili u rezervi ukoliko bi bilo potrebno više ljudi za gašenje požara. Tada bi se svi natrpali u kancelariju gdje su već obično sjedili Jasim Fazlić i Ismal koji su preko radio stanice održavali kontakt sa vatrogascima.
U međuvremenu su pristizali stariji članovi: Eno Bešić, Bajram, Irfan… i tad je počinjala klasična priča: Šta je ko radio kad je zasvirala sirena?
Mi mlađi smo gotovo napamet znali šta će ko reći.
Eno bi taman počeo sa obavljanjem svoje bračne dužnosti dok je Bajram stavljao prvu kašiku u usta.
Čini mi se da su požare, pored nesretnika kojima se zapalilo imanje, najviše mrzile kozaračke cure kojima su momci bili vatrogasci.
Zvuk sirene je bio nešto na što smo svi mi gotovo instinktivno reagovali. U tom trenutku je sve bilo manje važno, čak ni tama ‘’iza škole’’ –jednog od poznatih mjesta gdje su dolazili zaljubljeni, nije uspijevala zadržati zaljubljene vatrogasce.
Ostavljali bi svoje cure i gotovo začarani zvukom sirene trčali prema domu….
(Otrgnuto od zaborava; Hase H. iznogud)
Add comment