“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: Nane i škola

Dvije naizgled kontraverzne tvrdnje imala je moja nane. Ok, tada su mi, kao djetetu, izgledale nekako protivrječne ali poslije sam dokučio značenja tih rečenica.

Prva tvrdnja bila je da – nema čovjeka bez pismena čovjeka koji je završio školu, a druga – da nema budale dok ne završi školu!?

I stvarno, svi smo vidjeli barem jednom u životu pismenu inteligentnu budalu i nepismenog ali istinski pametnog čovjeka.

U vremenima poslije Drugog svjetskog rata, kad su bile gladne godine i bilo bitno samo nekako preživjeti, porodicama, posebno onima sa više djece škola je bila na kraju liste prioriteta. Posebno za djevojčice.

Pedesetih godina prošlog vijeka puno se toga promijenilo. Ljudi su preko noći postajali nepismeni jer su ukinuta neka znanja i vjerovanja koja su do tada prakticirali. Jezici naprimjer. Marama se polako morala skidati sa glava mnogih žena za koje je to bilo nezamislivo i sve je otišlo u neki novi životni smjer. Bolje reći komunistički smjer.

Sve što je bilo do tada normalno odjednom se počelo smatrati zaostalim i staromodnim. A znamo svi i da svaki sistem puno bolje vlada nepismenim ljudima.

Većina ljudi je malo iz straha, malo iz neznanja pristala da bude podređena, neškolovana i da radi teške poslove. Mnoge žene zbog svojih kulturnih, vjerskih i moralnih običaja nisu htjele da se mješaju sa drugima i tako su često ostajale nepismene.

Problem nije toliko bio za odrasle, koliko za djecu,  koja su trebala kretati u školu a nisu im roditelji dozvoljavali. Često su roditelji plaćali i kazne. tada su se zvale globe ali djeca u školu – jok!

E, tu počinje ova priča.

Moj did Husein bio je što ‘no kažu glava kuće. Prava, stroga, muška. U ta doba žene su već kao djevojćice učene da se muško mora poštovati posebnom pažnjom. Učile su da postoji taj jedan stepen muške prednosti nad ženom koji nam i Kur'an časni preporučuje. Misli se naravno na to da je muško prirodno jače i da treba uvijek da pomogne ženi, da ide samo korak ispred nje dok je drži za ruku i da sve odluke koje sam donese ipak sekundu poslije dogovori sa njom. Da je iznad žene samo kada joj treba pomoći da ustane.

Ljudi ko’ ljudi. Pravili su umjesto tog jednog dozvoljenog stepena razdaljinu ponekad toliku da ženu više nisu ni vidjeli kada bi se okrenuli.

Jednostavno, oni bi se kao gazde kuće sve pitali ili što je još gore ni oni kao muškarci nisu smjeli ništa uraditi bez dozvole svojih roditelja. Tako da bi u tom začaranom krugu gdje se svako svakog plaši najčešće ženske osobe ispaštale. Radile bi mnogo više nego što to pripada žensku i što je najgore, po pravilu ostajale bez škole, do te mjere da se mnoge nisu znale ni potpisati.

Nane, kojoj je didova riječ i zapovjed bila nešto o čemu se ne raspravlja, znajući sve to već i sama prošla takve neugodnosti odluči se ipak suprostaviti didu po pitanju školovanja djece. Po svaku cijenu. Ne samo za trojicu sinova, kojima doduše i ne bi smetalo ako se ne bi mogli na vrijeme upisati, već se ona posebno hrabro borila da upiše u školu i dvije ćerke.

– Bolje im je da budu kod kuće mirne i pobožne, da se ne vucaraju po tudjim pogledima i da se ne bakću puno u tuđa posla. I kod kuće ima dosta posla- rekao je did, ubijeđen da su te nove školske nauke izvor zla koje izvode čovjeka iz morala.

– Neće njih škola pokvariti ako su odgojene, naprotiv- uporno je nane branila svoje teze. Plus toga, ko od nas pamti samo pobožne ljude? Većinom se pamte školovani. Pa još ako su uz to i pobožni nema bolje kombinacije.

– Šefka, evo ja… Prošao sam svijeta, naučio stranjski jezik, poštovao sve učene ljude i… Evo me jopet na Krčevinama, kao da ništa ne znam. Pitam se čemu sva ta trka?

– Tvom ugledu, eto čemu dragi Huseine. Ma koliko ti mislio loše o sebi, ljudi te baš zbog tvog školovanja, odgoja i autoriteta vole i cijene. Zar ne bi volio da se to isto desi našoj djeci a ne da budu sutra muhtači nekom ko će od njih praviti budalu?

– Imaće muževe koji će se brinuti za njih!

– A šta ako i ti muževi budu nepismeni? Ko će odgajati njihovu djecu? Nije sve u tome da se samo preživi kao životinja. Čovjek i jeste po tome drugačiji jer ima razum.

– Jooj Šefkaaa… Ti baš naspila, smiri malo te riči, rekao bi već pomalo ljutit i pritisnut činjenicama ali želeći ipak pokazati ko je muško u kući.

– Niko nije vala umro bez škole pa neće ni one. Moram razmisliti. Zalupio je vrata i izišao na avliju. Sjeo je na klupu ispred česme i zapalio. Mislio je sigurno da je pobjedio u toj raspravi iako je znao da nema pravo što se škole tiče. Pustio je dim da lagano obilazi oko njegove glave i ponovo začuo brze korake  nane. Uzdahnuo je. I ona je.

– Ili one u školu ili ja od tebe?!

Ultimatum je bio toliko jasan da je did ostao u čudu, ne prepoznajući  rođenu ženu. Možda je više nikad poslije nije vidio u takvom odlučnom i jasnom raspoloženju ali taj put je bio dovoljan da bez pogovora pristane na školovanje njihove djece.