“Stazama djetinjstva”-Eso Balić: Kradljivac

– Što vidiš ne vidiš, što čuješ ne čuješ!

Tako je zvučala dobro poznata parola moje nane, majke i mnogih starijih pametnih ljudi. “Ništa ti sa tim nećeš dobiti osim čira na želucu ako nekoga otračaš, ako preneseš neprovjerene informacije ili pokušaš biti pametniji nego što stvarno jesi”, govorila je uvjerljivo.

“Pa zar i ako smo u pravu?”, pokušavao sam opravdati onaj ljudski nagon koji se već pojavi i u malom djetetu kad želi ogovoriti drugo dijete koje mu je otelo loptu na pravdi Boga.

“Tad posebno ne!”, izričito bi ponovila. “Heroj je onaj ko sakrije a  ne ko otkrije tuđu slabost ili sramotu, bolje gledaj svoja posla”, rekla bi sa onim naglaskom koji govori da je tema završena.

Tek godinama poslije shvatio sam da je takav odgoj i pristup naših starijih bio potpuno ispravan.

Jednom, puno godina poslije, imao sam tada već možda i dvanaest, otac me je vodio na tadašnje audicije amatera pjevača. Pošto sam bio “posve mlad” a kao znao svirati i pjevati odluči žiri da me stavi u neku ekipu koja se zvala – van konkurencije.

Meni se to učinilo kao da sam ja u stvari van konkurencije, da drugi nemaju šta tražiti na bini pored mene i čak sam se usudio reći harmonikašu i otkriti na bini da je pogriješio ton.

Kad sam nakon programa ponosan pokazivao ocu i amiđi pehar ubijeđen da će hvalospjevi o mom kvalitetu teći kao rijeka, on je samo rekao:”Ako se ovo još jednom ponovi nema više sviranja!! Prvo se nauči poštovati starije pa čak i da si u pravu, ne možeš se tako ponašati.”

I tako, kad god sam pomislio da sam napravio nešto što malo ko može, život mi je uputio šamar da bih se odmah osvjestio. Od tada sam uvijek bio oprezan kad je trebalo o nekome nešto reći, posebno negativno ali i kad je trebalo biti previše raspoložen ili što bi naš narod rekao happy.

E sad, zašto ovo sve pišem? Zbog jedne nanine anegdote na ovu temu poštivanja ljudi i skrivanja tudjih grešaka. Na tu temu mogla bi se napisati doktorska disertacija.

Imali smo, koliko se sjećam, hvala Bogu uvijek punu kurzanu. Kukuruz ili kako mi kažemo kuruz, bio je svuda oko nas. Obješen na zidu kolare ili štale.

U koruzi bez koje se nije moglo zamisliti zadnje jelo na sofri do perušanja koja su se jedva čekala.

Legenda kaže da su se na tim perušanjima događale najljepše igranke i zagledali momci i cure. Kud ćeš ljepše?

Ipak, bilo je i onih kojima kuruzi nisu baš najbolje uspijevali. Neki bi se pomirili sa tim, neki bi ga mjenjali za druge žitarice a neki bi ga krali.

Jedan od ovih iz zadnje kategorije odlučio je u mrklim noćima pokrasti naninu kurzanu. Vidjelo se ujutro da su nečije čizme hodale po kurzani a i trag bi ostavljao iza sebe sa ponekim kukuruzom koji mu je vjerovatno u panici ispadao.

I onda, nane je napravila plan odbrane. Pomalo riskantan ali kako je rekla, bez rizika nema ni profita.

Stavila je okruglu željeznu cijev, koju ko zna gdje je našla, na osvijetljeni dio prozora i uperila prema kurzani.

Nije bilo šanse da kradljivac ne primjeti ubitačno oružje koje je gledalo strašnim okom prema kurzani. Ipak, nane se preračunala. On je vjerovatno poznavao jako dobro našu sktuaciju i znao je da nemamo nikakvu pušku.

S druge strane, nane ga je htjela samo upozoriti da ne dolazi više. Pored svih mjera opreza, kurzana je ponovo opljačkana  sljedecih par noći.

A onda je za pljačkaša uslijedilo iznenađenje. Pištolj.

Doduše strašljivac ali ipak dovoljan da kradljivac prestigne svjetski rekord u trčanju sa preponama. U našem slučaju sa međom, vrljikama i lokvama u koje bi znala napadati kiša i koje je morao preskakati kako zna i umije.

Pucanj. Jedan pa drugi. Bilo je dovoljno i više nije dolazio.

E sad, tragovi kradljivca su se mogli naći uz malo volje međutim nane je, iako je znala ko je bio kradljivac, rekla:”Bolje da ne znamo ko je. Kako bi se onda pogledali u oči, bilo bi mu nezgodno”, rekla je sažaljivo.

Nikad nismo od nje mogli izvući o kome se radilo.

I bolje da je tako.