Zašto su Arapi tako nemoćni?

Zastrašujućih 11 dana u maju, svijet je gledao paklenu kišu nad najvećim svjetskim zatvorskim logorom na otvorenom, poznatijem kao Gaza. Ošamućeni, preživjeli dok krvare puzali su iz ruševina, to su već iskusili. Svi znaju da će se ova tragedija ponoviti. U dalekim arapskim gradovima, kao i ovdje u Pakistanu, ljudi su sumorno gledali neometano televizijsko bombardovanje izraelskim mlaznjacima. Ali najviše što su uspjeli bili su nekoliko ispraznih rezolucija i nekoliko nemoćnih demonstracija na kojima skandiraju parole gazeći izraelsku zastavu.

Šta Izrael s devet miliona ljudi – između polovine i trećine stanovništva Karačija – čini Golijatom biblijskih razmjera? Na drugoj strani, uprkos njihovom nevjerovatnom naftnom bogatstvu, zašto su 427 miliona Arapa pigmeji međunarodne politike? Arapi GCC-a (Savjet za zaljevsku saradnju) bez sumnje mogu da kontrolišu ono što se dešava u nekoliko miskinskih zemalja poput Pakistana; njihove lidere mogu istog momenta pozvati u Rijad i poslati nazad s vrećama pirinča kao nadnice za poslušnost. Ali pred Izraelom – koji ima gotovo nula prirodnih resursa – arapski kraljevi i šeici moraju da stoje pognute glave.

Krivite Zapad ako želite, a posebno Ameriku. Međutim, od 2000. do 2019. godine naoružanje koje su Izraelu isporučile zapadne sile (SAD, VB, Francuska, Španija, Njemačka) bilježi visokih 9.6 milijardi dolara. Ali u tom dvadesetogodišnjem periodu isti dokument pokazuje da je ovaj iznos zasjenilo oružje koje su isti dobavljači prodali Saudijskoj Arabiji (29.3 milijarde dolara), UAE (20.1 milijarda dolara), Egiptu (17.5 milijardi dolara), Iraku (9.1 milijarda dolara) i Kataru (6 milijardi dolara). Pa ipak, ovo skupo oružje će pružiti slabu zaštitu ako Izrael ikada odluči da ponovo napadne arapske zemlje. Iako je koalicija od devet zemalja pod vođstvom Saudijske Arabije stvorila humanitarnu katastrofu u Jemenu, ona se raspada protiv odrpanih snaga Hutija, koje podržava Iran.

U redu, onda okrivimo Palestinu za nesretno arapsko nejedinstvo. U ovome ima istine: Arapi su zaista žestoko podijeljeni. Ali kad nisu bili? Otprilike , period od 634. do 750, jedini je period u historiji kada su bili ujedinjeni. Zatim, nakon što je Naser pobijedio u Sueckom ratu protiv Britanije, Arapi su se ponovo kratkoročno ujedinili, euforičan trenutak. Ali, ovo jedinstvo nije učinilo ništa da spriječi njihov odlučujući poraz u arapsko-izraelskom ratu 1967. godine, onom koji je zauvijek promijenio granice. I dok bi prijatelji i aktivisti za Palestinu – uključujući i mene – voljeli da vide kako Fatah i ​​Hamas smanjuju jaz razlika, to ipak ništa neće suštinski promijeniti.

Tajna snage Izraela nije skrivena u njegovom naoružanju. Umjesto toga, ova država koja se još uvijek širi i još uvijek je kolonizatorski aparthejd, koristi istu moć koja je omogućila šaci Engleza iz 18. stoljeća da koloniziraju čitav indijski potkontinent. Podsjetimo se da, vladajući nad 200 miliona starosjedilaca tokom 250 godina, Britanija ni u jednom trenutku  nije imala više od 50.000 bijelih vojnika na indijskom tlu. Iako su im bolji pištolji i topovi dali prednost, zapravo, njihovo stvarno i ne baš tajno oružje, bilo je mnogo jače.

To oružje je bio sistem organizovane misli zasnovan na racionalnom i sekularnom/svjetovnom pristupu životu, savremenom sistemu pravde i novom skupu društvenih odnosa. Ovo je održano i unaprijeđeno obrazovanjem iz doba prosvetiteljstva koje je odbacilo učenje napamet spisa, bilo ovosvjetskih ili onosvjetskih, već se fokusiralo na vještine rješavanja problema koristeći sistematsko, naučno razmišljanje. Izumivši moderna sredstva komunikacije poput željeznice i telegrafa, zabačeno ostrvo u Sjevernom moru moglo je zagospodariti carstvom nad kojim Sunce nikada ne zalazi.

Ukratko, imperijalna osvajanja pokazala su da um caruje, snaga klade valja – gorka istina koja je vremenom postala još gorča. Ali gdje se proizvode mozgovi? Očigledno u maternici, ali i u školama, koledžima i univerzitetima gdje se um oblikuje i izoštrava. Stoga ovih dana svi bruje s istom mišlju: popravite obrazovanje, jer to će izbalansirati društvo, uveliko umanjujući ili možda okončavajući nejednakosti moći.

Ah! To je mnogo lakše reći nego učiniti. Imati zgrade i učionice s nastavnicima jedno je, a izvuči potencijal iz učenika je potpuno drugo. Arapske zemlje su sa svojim ogromnim bogatstvom izgradile impresivne univerzitetske kampuse s dobro opremljenim laboratorijama i dobro opremljenim bibliotekama. Čak su uvezli profesore iz Amerike i Evrope. Ipak, bez većih rezultata. To je zato što su načini učenja oduvijek isti – i samo se malo, ako baš mora, mijenjaju.

Jednako kao i Pakistan, koji u stopu prati arapski model, zajedno sa abajama i džubama. Nijedan univerzitet ovdje nema knjižaru, centar za studente koji bruji od otvorenih debata i diskusija ili kino. Traženje filozofa ili visokokvalitetnog matematičara bit će uzaludno. Već 20 godina radovi i doktorati se mahnito objavljuju. Ali mišljenja sam da bi mnogi odlikovani „istaknuti nacionalni profesori“ Pakistana, sa stotinama istraživačkih publikacija, bili ocijenjeni kao neprikladni za predavanje u elitnoj izraelskoj srednjoj školi zbog nedostatka stručnosti.

Problem nije u genetici – Arapi imaju blistavu prošlost i vjerovatno su jednako pametni kao i Aškenazi Izraelci. Ali ove dvije grupe imaju različite odnose prema uspjehu i različite uzore. Dijete Aškenaza želi da bude Albert Einstein, Niels Bohr, John von Neumann, George Wald, Paul Samuelson, Gertrude Elion, Ralph Lauren, George Soros ili hiljadu drugih takvih imena koja ispunjavaju udžbenike iz fizike, filozofije, tehnologije, medicine i biznisa. Uporedite ovo s arapskim dječakom koji želi da bude Salahuddin Ejjubi i pakistanskim mladićem koji sanja da postane Ertugrul Gazi, koji jaše konja. Ne zna za Abdus Salama, našeg odbačenog nobelovca.

Živimo u surovom svijetu koji, naravno, moramo dati sve od sebe da učinimo manje surovim i humanijim. Ali stvaranje socijalno pravednog svijeta zahtijeva mnogo više od osude nasilnika i plakanja sa potlačenima. Umjesto toga, slabi se moraju ojačati. Ta snaga ne potječe od nafte ili nuklearnih bombi. Umjesto toga, ona izvire iz ljudskih umova, ali samo kad se taj vrhunski dar prirode na odgovarajući način podučava i obučava u sistemu sekularnih/svjetovnih vrijednosti koji njeguje i nagrađuje logičko razmišljanje, propitivanje i kreativnost.

Piše: Pervez Hoodhboy (Dawn / Dialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović