Napad na Hambarine, petak 22. maj 1992.godine

Sta je objavio Radio Prijedor zajedno sa srpskom milicijom u svom jutarnjom programu povodom dogadjaja u Hambarinama 22. maja 1992.

“Juce oko 17.30 casova u Hambarinskom polju na muslimanskom punktu zaustavljeno je vozilo marke “Golf” te prilikom kontrole bez ikakvog razloga ubijeni su vojnici Rade Lukic i Rade Milojica, a ranjeni su Sinisa Mijatovic, Mile Milojica, Nedeljko Antunovic i Milenko Lulic.”

“Ovo tesko djelo izvrsila je grupa “zelenih beretki” na celu sa Azizom Aliskovicem. Srpske vlasti ultimativno traze da se navedena grupa “zelenih beretki” odmah preda, u protivnim Srpska milicija i vojne snage krenuce u razoruzavanje navedenih postrojbi.”

A prava istina sta se dogadjelo pod Hambarinama tog dana – po izjavi jednog od aktera dogadjaja Ferida Sikirica, je ova :

“Kroz Hambarine su cesto prolazile pijane grupe srpskih vojnika pucajuci uznemirivale narod. Zalili smo se Vojnoj komandi, ali nista od toga. Onda smo mi poceli dezurati i organizovali smo jedan punkt u Hambarinskom polju. Taj dan kad smo ih zaustavili, poceli su nas provocirati i repetirati oruzje. Aziz Aliskovic im je rekao da odloze oruzje ili da se vrate u kasarnu, na sto su nam psovali majku balijsku i vrijedjali nas.”

-“I vi da nas kontrolisete !” govorili su.

“Onda je jedan od njih poceo po nama pucati i ranio mene (Ferida Sikirica) i jos jednog momka. Mi smo na to uzvratili i to se dogodilo.”

U noci 22. maja 1992 izmedju 20.00 i 21.00 casova na Hambarine su ispaljeno par granata koje na svu srecu nisu nikoga ubile..

23. maj 1992

Radio Prijedor je svaki sat ponavljao saopstenje da “do 12.00 casova 23. maja moraju se predati ili izruciti Aziz Aliskovic i njegova grupa uprotivnom ce se granatirati Hambarine i ici u likvidaciju navedene grupe”.

Odgovor smo ubrzo dobili.

U 12.30 casova zlocinac Radmilo Zeljaja dao je znak da se pocne sa bombardiranjem Hambarina.

Teska artiljerija, koja je odavno postavljena na brda oko Prijedora i uperena prema muslimanskim i hrvatskim naseljima, bljuvala je svoju vatru. Citavo poslijepodne parale su rakete nebo iznad Prijedora i padale po nezasticenim i neduznim ljudima i njihovim domovima u Hambarinama.

Gorjele su mukom kuce izgradjene, ginuli nevini ljudi koji su bili iznenadjeni svireposcu i zestinom kojom su napadnuti.
Poslije granatiranja prema Hambarinama su krenuli tenkovi i srpska pjesadija.

Poceli su sa “ciscenjem terena”, kako to oni vole kazati.

Narod je poceo bjezati prema Kurevskim sumama gdje su se pokusali sakriti od srpske vojske.

Otpor u Hambarinama je slomljen prije u noci 23. maja i na zgradu Doma je izvjesena srpska zastava sa cetiri “S”.

O srpskom zlocinu u nasem cistom muslimanskom mjestu svjedoci jedan od branilaca:

“Dosli smo sa Kureva na Hambarine i upustili se u borbu kako bi zastitili narod. U toj direktnoj borbi ubijeno je i nekoliko cetnika. Bila je to nasa prva akcija i prva nasa borba. sve je nekako islo dok nisu naisli njihovi tenkovi. Pokusali smo i zaustaviti zoljama. Nismo uspjeli.

Slavko Ecimovic je bio ljut kao ris. Neke od zolja su bile neispravne. Onda smo se morali povuci da ne bismo izginuli.. Ali mi smo uspjeli da izvedemo nas narod do Kurevskih suma gdje su koliko toliko imali bolju sigurnost nego u Hambarinama..”

(“Kolika je u Prijedoru carsija” – Nusret Sivac, mojprijedor.com)