-BALVAN-

Ramazan. Zima. Dani kratki. Dok zapostiš, pomogneš majci napraviti iftarsku limunadu, uneseš koje bukovo drvo, već miris sofre pospješuje kruljenje crijeva u stomaku, te se zapućuješ na obližnji brežuljak da posmatraš kandilje sa džamija. Iako su džamije bile “napucane” vrlo jakom i savremenom HiFi opremom, daleko je veća radost dječaku bila da ugleda kandilje, te da gromoglasno “uleti” u kuću, povikujući “kandilji kandilji!”
Nakon iftara, program do teravije se odvijao žurno. Majka i sestra pospremaju sofru, tata i buraz u duhanskoj ekstazi. Ja… ja gledam koji ću to film večeras propusiti na sanskoj 101. Uostalom, valja i akšam klanjati, te doći prikol`ko ranije u džamiju, da se posluša vaz našeg Sakib efendije.
Od svog povratka iz Malezije, pa do penzionisanja, Sakib efendija je imao praksu da svaku noć mjeseca ramazana, 15ak minuta prije teravije, održi “vaz”, odnosno govor na neku temu koja je aktualna. Bilo da je tema vezana za etiku, sociologiju, psihologiju, historiju ili islam uopćeno, svaka, bez iznimke je slušača u prvom licu jednine odnosila na neka mjesta i u neka vremena.
Efendija, s obzirom, kakvu je moć narativa imao, i nije bio previše poznat. U njegovim predavanjima uživale su ponajviše džematlije Kozaruše, koje bi dolazile 15ak minuta ranije, “eglenišući” do samog početka predavanja. Nikad se, u suštini, nije ni radilo o publicitetu, već o kvalitetu…
Te razamazanske večeri, efendija će održati predavanje koje će ostati urezano duboko u sjećanje, čemu u prilog idu i ovi redovi riječi koji se nižu…

Tema predavanja je bio melek/anđeo smrti-Azrail. Po wikipediji; “Azrael (od arap. Izrāʾīl (عزرائيل) ili Azra’eil (عزرایل)), arkanđeo smrti u hebrejskoj, kršćanskoj, islamskoj i tradiciji Sikha.
Poznat je i po imenima Izrail, Azrin, Izrael, Azriel, Azrail, Ezraeil, Azraille, Azryel, Ozryel i Azraa-eel, što u hebrejskom znači “onaj kojem Bog pomaže”. Prema vjerovanju, Azraelova dužnost je pomoći dušama preminulih pri prijelazu iz fizičkog u duhovni svijet.”

Bilo da se radilo o agnostiku ili teologu-čovjek ne može, a da se ne složi sa činjenicom da je Azrail zaista fascinantan. Tada kao dječaku, a evo i danas, mišljenje se nije promjenilo. Usudim se pomisliti, da čovjek ima dužnost koju ima Azrail-kako bi mu bilo? Da li bi odustao već nakon prvog susreta s čovjekom kojem treba doći u susret u namjeri da mu odvoji dušu od tijela, ili bi u istom uživao i sladokusno obavljao svoj zadatak.
Čovjekov karakter, koji je sam po sebi mozaik utjecaja ljudi i okoline, nerijetko nam ne da pogledati u oči sugovornika izgovarajući mu laž. Radilo se čak i o šali. Kako bi tek bilo istom da treba obaviti jednu takvu dužnost koja se tiče onog iskonskog u nama-duše? Prešaltam razmišljanje u sljedeću brzinu! Hej, ljudi smo, ima nas svakakvih!
Kroz historiju civilizacije, koja je prožeta osobama iz Svetih Knjiga, uviđamo da kao ljudi možemo dostići viši stepen kod Stvoritelja nego što ga imaju meleki, ali ista ta historija nam pokazuje da je Iblis/Lucifer “mala maca” u odnosu na čovjeka koji je “nakastio” učiniti nekome zlo.

Sakib efendija se dotaknuo jedne usmene predaje o Azrailu.
Ista je u obliku poučne priče prenošena s koljena na koljeno i kao takva bivala pouka generacijama.
Priča, otprilike, glasi ovako:
Upitao je Gospodar meleka smrti: “Bio si kod toliko mojih različitih robova sa istim zadatkom. Kako se osjećaš? Jesi li se nekad nasmijao kad si uzeo nečiju dušu?” Melek Mu odgovori: “Jednom sam se nasmijao, jednom sam zaplakao, a jednom sam osjetio strah”
Gospodar ga upita: “A šta te je to nasmijalo?” Odgovori Mu: “Dok sam se jednom spremao da uzmem dušu nekog čovjeka zatekao sam ga kako govori obućaru da mu napravi cipele da ih može nositi cijelu godinu, pa sam se nasmijao, uzeo sam mu dušu prije nego što ih je i nazuo.” “A zbog čega si zaplakao?”

“Zaplakao sam kad si mi naredio da uzmem dušu jedne majke. Majka je sa dva sina prelazila nabujalu rijeku preko koje je bio poprječen balvan. Zbog sigurnosti, majka je u naručju prenijela jednog sina preko rijeke. Kad je bila na pola balvana idući po drugog sina, naređeno mi je da joj uzmem dušu. Uzeo sam joj dušu. Ubrzo je i rijeka dovoljno nabujala da je s majkom odnijela i balvan, tako ostadoše dva brata na dvije obale. Tada sam zaplakao.”

-”A kad si osjetio strah?”
“Poslan sam na poprište bitke. Dvije vojske, dva vladara, jedan protiv drugog. Uhvati me jeza i strah od nesagledivosti broja ljudi kojima ću uzeti živote!”
Gospodar mu reče: “A znaš li ti ko su ta dva vladara?
-to su ona dva brata koja su ostala na suprotnim obalama. Da majka ne bi za života gledala kako joj se sinovi radi imetka i vlasti ubijaju, odlučismo joj uzeti dušu.”

Efendija završi priču ostavivši iza sebe muk. Muk koji muči dugi niz godina. Konstano “čuči” negdje u nekom zavlačku moždanih vijuga i aktivira se ponekad…bit` će, pred nevrijeme.

Kao dječaku, misli su išle u pravcu da bi u neku ruku sve bilo jednostavnije da Gospodar nije uzeo majci dušu. Poštedio bi se tada veliki broj ljudi. Eventualno da su barem dva brata ostala jedan do drugog nakon tužne majčine sudbine-priča bi imala “happy end”. Kako godine prolaze, do jučer dječak, a danas još uvijek dječak, samo ovaj ponukan iskustvima i godinama iza sebe, gleda na to ipak malo drugačije.

Anticiklona iz pravca Banja Luke donosi crne oblake koji ukazuju na nevrijeme. Nevrijeme koje me već više mjeseci prati, a kako stvari stoje-pratiti će dok sam živ! Radi se o svima nama poznatom autoputu. Autoput koji bi trebao povezati Banja Luku i Prijedor.
Naime, prošle sedmice je održan javni uvid novopredložene trase. Trasa koja prolazi kroz kozaračka naselja. Trasa koja ne ruši narodu objekte, ali prolazi tik uz iste i tako narušavajući jednu homogenu urbanističku zajednicu po kojoj je Kozarac, najveći mali grad na svijetu, bio prepoznatljiv.

Novonacrtana trasa, koja je izdana od strane Instituta Građevinarsta iz Banja Luke je u ovim okvirima zakona koji se tiču parcelacije, a koji su potpisani već prije više od godinu dana. Ono što zasigurno kopka većinu pučanstva Kozarca i Prijedora jeste zašto trasa ide naseljima, dok za to, laički gledano, postoje sasvim konkretne alternative. Osim toga, sasvim razumno pitanje koje se vrti u glavama istog pučanstva jeste, hoće li i Prijedor zadesiti slična, ako ne ista, sudbina, kada nastavak trase nastavi svoj put do Bosanskog Novog/Novog Grada. Pitanja su to koja se pretvaraju u žigove…

Nedvojbeno je da je autoput velika investicija za mjesta koja će biti u doticaju sa istim. Kako za cijelu državu, tako i za region. Otvoriti će vrata investitorima i ulagačima. Baš kao rijeka i njeno korito-ozelenjuje prostor i donosi prosperitet mjestima kroz koja protječe. Uz to, biva povod za nastanjenjem novih biljnih i životinjskih vrsta.

No, ovako uz žigove pred nevrijeme, usudim se pomisliti da li autoput postaje mejdan gdje bi anđeo koji razdvaja dušu od tijela opet mogao biti u žiži priče. Čak što više, da li je već, na sebi svojstven način počeo djelovati tako što je maknuo onaj balvan koji spaja ljudska srca. Balvan što spaja ljude u i dobru i u zlu? Balvan koji ljudski ego i lični interes stavlja u drugi plan? Pitam se!

Da li su proklizali balvani koji su spajali ciljeve predstavnika naroda tog turobnog dana u kinosali u Prijedoru? Da li su proklizali i bujica ih odnijela zajedno sa tužnim sudbinama ljudi koji su najviše ugroženi trasom? Sudbine, baš kao i ljudi-svi isti, sa istog izvora.
Razdaljina između obaala vremenom postaje sve veća. Običan čovjek lelujajući na balvanu od silnog adrenalina ne zna da l` je poš`o ili je doš`o, a vrijeme neumoljivo prolazi i istog je sve manje.
Da li će to opet Azrail zaplakati ili možda već plače, dok se na drugoj obali đavo smije pretvarajući misao u materiju?
Jedino što sa sigurnošću znam jeste da vrijeme prolazi, a kozarčka plodna zemlja se osipa vrlo brzo. Hoće li i kako će predstavnici poduprjeti balvane da ne skliznu i da ne odu niz rijeku, ako već nisu otišli-vrijeme će pokazati.

Kako god, prije ili kasnije, valja nama preko rijeke…