Ko će (ovdje) sanjati revoluciju?

Neki je siv ljetni dan u Banjaluci, jedan od onih kada se sva vrućina skupi ispod bijelog neba, i kao neka nevidljiva sila pritišće i um i tijelo. Odlučim da krenem u vožnju biciklom ne bih li odagnala loše raspoloženje koje se polako prikrada, dolazeći zajedno sa nepogodnim vremenskim prilikama. Vozim se do univerzitetskog kampusa, koji je, kao i onaj u Sarajevu, nekada služio kao kasarna, pa ga još uvijek krase prostranost i zeleni prostori koje sadašnja vlast još nije uspjela da uništi.

Nakon nekoliko krugova odlučim da sjednem na klupu i zapalim cigaru, ne bi li sa dimom otišle i neželjene misli. Na klupi nalazim stiker sa dvoglavim crnim orlom na kojem piše: ,,Ne dam ni pedalj zemlje moje, Republika Srpska“. U tom trenutku me obliva hladan znoj, pomiješan sa tugom i ljutnjom u isto vrijeme. Ljuta sam i tužna jer shvatam da mjesto sa najvećim potencijalom za otpor svakom sistemu, mjesto gdje mladi mozgovi i nemirne duše dolaze da promišljaju i zamišljaju drugačiju, da ne kažem bolju, budućnost je ustvari samo još jedna arena gdje se ovaj naš sistem nemilice reprodukuje. Zapitam se, kada ćemo na našim univerzitetima sanjati revoluciju? Kada će proključati uzavrela krv naših studenta, i kada će se sa kampusa čuti uzvici koji će pozivati političare na odgovornost, na rad, na zamišljanje drugačijeg sutra? Konkretnije, kada će studenti Banjaluke stati uz svoje sugrađane u borbi za Pravdu za Davida, kada će se pridružiti Osmomartovskom maršu koji je ove godine održala tek šačica hrabrih žena i pokoji muškarac, kada će se javno odreći nasljeđa Mladića, Karadžića i zločinačke ekipe, kada će stati rame uz rame sa svojim roditeljima kojima je ova tranzicija djelimično isisala joie de vivre (fra. radost življenja), praveći od radnika post-socijalistički prekarijat?

Penjem se na bicikl, napuštam kampus, i preko Rebrovačkog mosta se vozim prema sokacima Mejdana u kojima sam živjela do fakultetskih dana. Dok gledam poznat mi predio, ona mjesta gdje sam nekada voljela sjesti, popiti koje pivo i popričati sa drugaricama, sjetim se sebe sa 20-ak godina, kada sam bila protiv svega, naročito autoriteta raznih vrsta, kada sam prolazila kroz ono što bi se moglo nazvati neizostavnom anarhističkom epizodom u životu skoro svake mlade osobe.

Tada sam bila opsjednuta fantaziranjem o rušenju uspostavljenih sistema, sve revolucionarno mi je bilo toliko zavodljivo da sam otišla da studiram latinoameričke studije samo zato što sam maštala o zemljama gdje su progresivni politički pokreti, ako ne provodili revolucije, onda makar nudili sliku radikalno drugačije budućnosti. U tom trenutku mi iz sjećanja ispliva jedna scena kojoj sam prisustvovala tokom studija u Čileu. Tog evropskog ljeta i južnoameričke zime 2015. godine, žurno sam hodala od parka na Yungayskom trgu prema kampusu univerziteta, kasneći na predavanje. Dok sam prelazila Alamedu, grupa od dvjestotinjak djevojčica, ne starijih od petnaest godina, obučenih u đačke uniforme po kojima su čileanski Pingvini postali prepoznatljiv svjetski fenomen, a neke od njih sa zelenim feminističkim maramama oko vrata, je nakratko blokirala glavnu aveniju Santiaga. Zahtijevajući kraj patrijarhalnog i neoliberalnog modela obrazovanja u ovom društvu sa kraja svijeta, ta mlada lica – ozarena onim sto se u našoj zemlji kolokvijalno naziva „zubato sunce“ – su nosila transparente poput: “Kraj patrijarhalnom obrazovanju”, “Protiv seksističke i neoliberalne naobrazbe“, i “Protiv profita u obrazovanju“. Ostala sam zabezeknuta hrabrošću i odlučnošću tih mladih osoba, koje još nisu bile ni studentice i, imajući na umu iskustvo koje sam nosila iz svoje zemlje, u tom trenutku sam doživjela pravi “kulturni šok”.

Zapletena u sve te misli kao u paukovu mrežu, nisam ni primijetila da se nalazim u svojoj staroj ulici koja se nalazi u podnožju brda. Željna da opet doživim i dotaknem znan mi pejzaž, prolazim kroz dvorište jedne kuće (jer je pristup livadi odsječen nekontrolisanom gradnjom) i sjedam na travu. Idem baš da guglam proteste studenata u Banjaluci, govorim sebi u bradu, da vidim da nisam slučajno propustila koji svijetli trenutak dok sam bila van BiH. Otvaram vijesti: Profesori i asistenti Ekonomskog fakulteta dominantni na političkoj i biznis sceni Srpske; Kako je vlast u Republici Srpskoj ućutkala studente: Uništili autonomiju Univerziteta zarad dnevne politke!; Unija studentata Republike Srpske talac SNSD-a; Predsjednik studenata u Banjaluci: Sviđa mi s Dodik… i tako, sunovrat se nastavlja.

Poslije nekog vremena krećem put kuće. Opet prelazim zeleni Vrbas, koji mi se danas čini nekako mutan (ili sam to ja?), ostavljam Kastel iza sebe i vozim u Borik. Kad dođem kući zvoni mi telefon. Na ekranu piše Marko Mostar, drug kojega poznajem još od srednjoškolskih dana. Marko mi priča da se ekspresno vratio sa studija iz Austrije zbog smrti bake Ljubice. Dijelim s njim svoja današnja razmišljanja, a on mi kroz smijeh govori da nije sve tako crno, i da je on baš danas posvjedočio studentskom protestu na Lenjinovom šetalištu ispred tzv. ureda hrvatskog člana predsjedništva BiH. Naime, dok se iz smjera željezničkog kolodvora, te preko Titovog mosta i Bulevara vraćao kući, Marko je nabasao na protest naziva „RIP Democracy“, organiziran od strane Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru i eksplicitno usmjeren protiv izbora Željka Komšića za bh. predsjednika iz reda hrvatskog naroda.

Iako osobno nije volio gosp. Komšića te mu ni u kom slučaju ne bi dao svoj glas na izborima, ovaj potomak seljaka iz Zapadne Hercegovine je proteste vidio kao još jednu farsu organiziranu od strane vladajuće stranke, te je primijetio kako je predsjednik studentskog zbora ustvari član HDZ-a. Marko se iskreno brinuo za sudbinu svog naroda, cijelog bh. naroda (pa tako i hrvatskog) u BiH. On jeste vidio probleme za opstanak istog, ali je uzroke te nemile situacije uglavnom povezivao sa poslijeratnom kriminalnom politikom gašenja proizvodnih postrojenja u ovom dijelu BiH, od kojih je hercegovački gigant Aluminij samo posljednji crni biser u predugačkom nizu. Smatrao je apsurdnim kako se u svim tim slučajevima taj isti Studentski zbor nije oglasio čak niti priopćenjem za javnost, a kamoli jednom velikom mobilizacijom studentske populacije u odabranu realnog bh. hrvatskog čovjeka i žene. Kaže kako ista logika važi i za slučaj Mile Soldo iz Širokog, koji nemilosrdno oslikava istinu da ovakve organizacije nisu nimalo zainteresirane za realni materijalni životi konkretnih Hrvata i Hrvatica u BiH (pa i svih ostalih njenih građana) nego samo za imaginarne subjekte koje napada tzv. političko Sarajevo.

Poslije dugog razgovora u kom smo pretresli sva dnevno-politička dešavanja u BiH, počinjem osjećati sav umor koji se nakupljao u meni ovog zagušujućeg ljetnog dana. Izlazim na balkon na posljednju cigaru prije spavanja, i na pamet mi padaju nijemi bh. studenti; oni koji napuštaju ili su već napustili naš svakim danom sve tamniji vilajet; oni koji nisu nijemi ali su u bescijenje, i bez otpora, predali ono najvrijednije – svoj glas i svoj um – političkim elitama koji pričaju kroz njih kao trbuhozborac kroz svoju lutku… A za šta? Za posao sutra i sigurnu sveopštu propast.

Suočena sa tim horizontima budućnosti, opet se pitam: „Kad ćemo i, možda još važnije, ko će ovdje sanjati revoluciju?“

(Autori: Marija Ivanović i Salvador Malespina, Prometej.ba)