svabo
Došao sam u godine koje nalažu da se, makar i u najkraćem, kaže šta se spoznalo kao možda vrijedno da se prenese drugima. Najprije, život, unatoč svim snagama ljudske pameti, u mnogim svojim pojavama, nije razumljiv ni objašnjiv.
Čovjek je sazdan od tako krhke tvari, da od nje i svilena pređa zna bivati jača i pouzdanija. Najčasniji ljudi koje sam susretao, nisu pripadali zvaničnoj društvenoj eliti, najčesce su od nje bivali zlostavljani, u blažim primjerima ignorirani i trajno deponirani na marginu. Sretan su zivot – najčešće kratak- mogli proživjeti samo oni koji su svojoj ideji i misjii bivali privrženi u toj mjeri da ih nikakva, pa ni neophodna materijalna dobra nisu zanimala, i bivali kadri svoje mučeničke živote smatrati normalnima. Vidio sam i to da nije moguća društvena institucija, kolektiv pojedinaca povezanih polaznim zajedničkim interesom, ni bilo kakva udruga koja raspolaže memorandumom i pečatom – a da se vrlo brzo neće pretvoriti u svoju suprotnost i instrument za prevaru s ciljem ostvarivanja sebičnih interesa grupe koja ju je uzurpirala.
Čovjekova sebičnost svakako nije vrlina, ali je napokon moramo tretirati kao organski,neodvojiv dio njegovoga bića. Zanemarljivo su rijetki pojedinci sposobni na pojave gledati tuđim ocima. Ne! Sit gladnu ne vjeruje ! Ono sto smo zvali empatijom, sposobnosću suosjećajnosti, ako već nije odumrlo, onda je sigurno pri kraju toga puta i njime se kreće s akceleracijskim ubrzanjem.
Nađoh, s golemim pouzdanjem, da su najveće ljubavi, i najteži bolovi, oni što nam ih daruje vlastiti porod. Postoje iskustva i načini, tradicijska praksa i naučni metodi kojima se roditelju može olakšati i pomoći – ali od roditeljske suze nema teže suze, od roditeljskog jecaja stresaju se planine.
Životna prijateljstva nisu ni blizu tome da ih možemo smatrati postojanom kategorijom, kako bi joj ime željelo da kaže. Često su sasvim fluidna, sačinjena od sjećanja na sebe same, negdašnje. Neka vrsta optičke varke koju projicira naša nostalgija. Jesu li vam se kadgod sukobili interesi ? Da li je nakon toga išta preživjelo?
Vidio sam i razumio ono što nikom ne bih poželio da vidi: kako čovjekovu dušu porobljava Sotona. U jednom strašnom primjeru, kad je u svojoj nemjerljivoj halapljivosti, Sotona nasrnuo, požderao, progutao, i u svoga roba, pa u samog sebe, pretvorio i dušu i tijelo djeteta-djevojčurka od nepune 4 godine ! Taj će Sotonin konstrukt, đavolje čedo, šejtanovo remek-djelo, među ljudima provesti godine, čineći nepojmljiva zla, skriveno iza stotinu svojih lažljivih lica i lažnih identiteta. Nije moguće prepoznati trenutak u kom je to biće prestalo biti čovjek, niti onaj u kojemu je, i da li je, od Sotonine sluge postalo Sotona lično.
Danas se naziva sinhronicitetima sve ono sto nismo željeli prihvatati kao slučajnosti, pa mu davali pomoćno ime: koincidencija – ali na pitanje kako u životu izbjeći susret sa sotonskim produktom u ljudskom obliku – nisam našao odgovor. Apsolutna i apriorna sumnja u mogućnost Dobrog Čovjeka – kod duša koje žude plemenitosti – uništava smisao življenja. Radije prihvata rizik, sudbinu, patnju i bol žrtve – nego da se toga smisla odrekne. Neskriveno njeguje nadu koju više potvrduje literarno nego životno iskustvo – da će Zlo samo sebe požderati i – mada kao takvo urezano u kolektivnu memoriji – okončati u mraku i bijedi ništavila.
Razumio sam da je ljudskoj prirodi nedomašan religijski ideal praštanja kao geste i stanja apsolutnog očovječenja. Da čovjek, i kada sam sebe uvjeri da jeste oprostio, u sjećanju ostaje zarobljen živim bolom rane koju je preživio i da svaki, ma i trenutačni, povrat sjećanja ima snagu da obnavlja ranu i oživljuje njenu bol, što uzvišenu gestu praštanja čini ništavnom. O, moj Bože, pa ja nisam oprostio !
Da, kolikogod zvučalo blasfemicno, spoznah da je čovjekovoj prirodi od Isaovog “Ko tebe kamenom, ti njega hljebom.” – mnogo priličniji Musaov zakon. Namirenje duga: oko za oko, zub za zub.
Život prođe, ništa ne razumjeh.
(A.Sidran)
Add comment