svaboU periodu masovnih odlazaka, povratci su rijetki. Ulaganje sredstava u nesigurno tržište još rjeđe. Takvi potezi smatraju se veoma hrabrim, a jedan od njih napravio je Jusuf Arifagić, farmer iz Kozarca koji je nakon povratka iz Norveške odlučio investirati u poljoprivredu i pokrenuti ozbiljan biznis.
Piše: Amina Cerić
Jusuf, sada već direktor farme Arifagić Investment, 2007. godine kupio je imanje na kojem i dan danas uspješno razvija svoju farmu norveškog crvenog govečeta. Vratio se iz Norveške, politički i ekonomski jako uređene zemlje, kako bi sve što je tamo naučio primijenio na našem podneblju.
„Po meni je sasvim normalno i prirodno da se čovjek vraća kući. Bilo ko kada napusti domovinu se ipak negdje u zalasku svog života trudi da se vrati. Moje mišljenje bi bilo da onu energiju koju ja trošim negdje gore na sjeveru ili zapadu i gradim tamo neku drugu zemlju, mogu isto tako iskoristiti i u svojoj zemlji“, objašnjava Arifagić.
Takođe navodi da je jedan od razloga povratka i želja da svoj život završi ovdje, te da ne nosi etiketu izbjeglice cijeli život.
„Gdje god se pojaviš i koliko god da si uspješan i napredan ipak poslije svega doda se ono ‘Ti si izbjeglica i zvanično si iz neke tamo zemlje’“, kaže Jusuf.
U dvije velike hale smješteno je sada već više od 1.300 grla. Junice prije i poslije telidbe odvajaju se na posebna mjesta gdje su podovi prekriveni gumenim navlakama od specijalnog ekološkog materijala, a tu su i strunjače za odmaranje. Telad se odvajaju u posebne krevece poput tek rođenih beba. Neke od prostorija su i veterinarska stanica, poljoprivredna apoteka te soba iz koje se prate sva dešavanja na farmi, reguliše temperatura i pušta muzika. Mužu krave obavljaju skoro pa samostalno, a mlijeko se do skladišta transportuje bez spoljašnjeg uticaja.
Njegov pokojni otac se takođe uspješno bavio poljoprivredom, a Jusuf je želio da nastavi istim putem, iako mu to nije struka. Ističe da je poljoprivreda djelatnost u kojoj BiH ima najviše mogućnosti, ali ipak već tu nailazi na određene prepreke.
„Proizvoditi hranu je svakako nešto što je svugdje u svijetu humano i dobrodošlo. Nažalost, u našoj zemlji kada uzmeš i obradiš zemlju uglavnom te smatraju zločincem. Iako imamo pustu zemlju kada pokušaš da dođeš do određenih parcela nailaziš na probleme. Vrlo je teško farmeru i poljoprivredniku doći do određene zemlje na koncesiju jer je ona uglavnom pod kontrolom političkih opcija“, navodi on.
Nedostatak zemljišta nije jedini problem sa kojim se ovaj farmer susretao. Osnivanjem je nailazio na probleme odugovlačenja određenih dozvola, kako ekoloških tako i onih za vlastitu trafo stanicu, koju je na kraju financirao iz vlastitog budžeta pa je tako firma zvanično otvorena 2014. godine. Još neke od prepreka sa kojima se Arifagić, ali i ostali poljoprivrednici susreću jesu podsticaji koji su srezani do minimuma i koji pritom kasne do osam mjeseci, neadekvatna osiguranja od vremenskih neprilika te mali prihodi za izdavanje sirovog mlijeka.
Uprkos svim problemima sa kojima se susreće u svom radu, ono čime se i te kako može pohvaliti jeste i više nego dovoljno radne snage. Na njegovoj farmi, kako kaže, nema linije između direktora i radnika. Svi su jednaki i dobrodošli.
„Moraš shvatiti da tamo preko puta tebe stoji čovjek sa svim svojim dnevnim problemima i da on ima porodicu i da njegova djeca trebaju jesti. Radnik je ono najbitnije u firmi. Plate mojih radnika su za ove uslove više nego dobre i to je na neki način motivacija da ljudi žele da rade ovdje. Takođe svi poštuju jedni druge, svi rade za svoje kolege kada je Bajram, Božić i Uskrs“, ponosno priča naš sagovornik.
Arifagiću je cilj napraviti spektar proizvoda te ih plasirati na tržište. Neki planovi već su trebali biti ostvareni, ali nedostatak zemljišta usporio je predviđeni tempo.
„Planirali smo već ove godine da imamo nekoliko hiljada grla, isprojektovano je šest novih štala, gradnje staklenika, pogona biogasa, međutim situacija na terenu je takva kakva jeste. Pokušavam da značajnije otvorim tov i da pokušamo uzgojiti junice za tržište. Ono završno što bi trebalo uraditi je napraviti mini siranu. Možda nešto malo uraditi u sektoru mesne industrije. Ja imam i želju da otvorimo srednju poljoprivrednu školu sa norveškim nastavnim planom i programom. Jeste ovo spaljena zemlja, ali ja i dalje mislim da je ovo plodno tlo za nicanje novih života“, završava Arifagić razgovor za eTrafiku.
Add comment