svabo
Predvečerje. Osamdesete se polako odmotavaju. Jedan autobus prepun zvijezda vozi se lagano niz padine Kozare. A u autobusu su košarkaši Bosne, košarkaši evropskog prvaka. U autobusu su svi – Varajić, Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Hadžić… svi osim Mirze Delibašića. Ove, svjetske zvijezde košarke došle su u Prijedor na lokalni turnir.
Sumrak, Kozara i pod njom taj autobus sa ponaboljim od nas. U jednom trenutku vozač koči i pita, momci, hoćemo li stati, imamo stopera. Vesela družina zvjezdana zagraja, HOĆEMO!
Prvo pojavljivanje
U autobus ulazi lagano i sigurno mladić od dvadeset godina, duge kose, sa gitarom na ramenu. Pita da li je slobodno i sjede iza vozača. Nekakva čudna tišina preplavi autobus. To je onaj osjećaj kada neko poseban uđe među ljude, neko toliko poseban, da ga i zvijezde prepoznaju.
„Kako se zoveš, upita vozač, a cijela ekipa Bosne naćuli uši, kao da je to nešto mnogo važno?“
„Mirko, Mirko Amidžić“, reče momak i trznu po žicama jedan akord.
Svjedoci kažu da se košarkaške legende nisu bolje provele na nekom putovanju, nego tada na Kozari. Ovaj Mirko im je svirao i pjevao milozvučnim glasom i bilo je toliko lijepo da su Varajić i Hadžić pola u šali, a pola u zbilji predložili Mirka Amidžića za dio tima. I tako je jedno potkozarsko dijete cijeli turnir presjedilo u druženju sa zvijezdama.
A sve ovo bi bila jedna trivija, jedna priča od milion neispričanih priča iz bivše zemlje da nije zapravo početak nečeg posebnog i mnogo većeg. I u svemu nije najposebniji niti autobus, niti košarkaši Bosne, niti, Kozara, niti taj turnir. Najposebniji je Mirko Amidžić, legenda o kojoj (do sad) jedino meleci pričaju, jer je dio njihovog carstva.
Drugo pojavljivanje
Jer, bio je to onaj Mirko, pjevač, pisac, gitarista, Mirko košarkaš i dio vezivnog tkiva Kozarca, koji će skončati uz svoje Kozarčane. Bio je to onaj Mirko, ono harizmatično biće, što će desetak godina kasnije, iz svog stana u Kozarcu demonstrativno izbaciti televizor kroz prozor, zbog četničke propagande. Bio je to onaj Mirko, što je rekao četnicima, idem sa svojim ljudima u Omarsku, idem da logorujem.
Bio je to onaj Mirko, što je primio hiljade udaraca u toj Omarskoj, što je od stražara otimao kruh i daovao ga nenama i dedama po podovima kaznionica, bio je to onaj Mirko što nije htio izaći iz logora, niti na pozive i urgiranje rodbine. I bio je to onaj Mirko, što je na koncu, nakon rasformiranja logora ostao SAM u neprepoznatljivom, smrću izranjavljenom Kozarcu, da piše stihove svoje, predosjećajući smrt oko sebe i smrt u sebi.
Pa je na poleđini jedne fotografije pronađeno i ovo, iz Mirkova srca izašlo:
Ponekad se sasvim čudno
osjetim u tami,
Na krilima svoje mašte
koja u san tone,
Životu se radujemo
umiremo sami,
Jer niko od vas noćas ne zna
za kim zvona zvone,
Samoća mi ruke sklapa
poklanja me tebi,
Ko galeba burnim morem
vjetrovi me gone,
Svoju bol još skrivam negdje
dubko u tami,
Jer niko od vas noćas ne zna
za kim zvona zvone,
Kad nebo dušu uzme i otvori
ispred mene znam zatvorit ćeš vrata,
Kiša ubija lagano sjećanja
svojim monotonim zvukom,
Umjesto tebe ona me miluje
svojom hladnom rukom,
U tvojoj sobi dok traje igra
vremena i sata
Samoća i smrt anđela
A to je zato što Mirko Amidžić, te 93., 94. i 95. stoji sam kao Kolos sa Rodosa u Kozarcu, svijetli dobrotom i ljepotom, ali umrli grad nema energije da upije toliki sjaj. Pa se Mirkov sjaj sad rasteže po sobama sjećanja, umjesto po binama i trgovima. Pa se njegove pjesme, namjesto velikih tiraža i knjiga i čitanki, prostiru po koricama i obodima fotografija, po svjetovima intimnih bilježnica, žutog papira, od stajanja i čekanja ofarbanog prazninom.
A situacija postaje sve gora. Jer, paravojska srBska ne prestaje da zlostavlja Mirka. Mirko, to ime mira, odbija sve i jedan poziv za mobilizaciju, a kad ga na silu vode u svoj redove, on bježi, iznova i iznova i vraća se u svoju sobu, a soba mu je postala svijet.
Ne, melek ne pripada onom spoljnjem!
Pa opet red batina i premlaćivanja, red pljuvanja na „izdajnika svoga roda“, red psovki i novo zlostavljanje. A onda je od lošeg postalo gore. Vojnici napadaju njegovog oca, njegovu majku, njegovu porodicu. Tako čovjek, a melek Mirko, čovjek koji je ostao uz svoje Kozarčane, postaje talac svog pacifizma i ustrajavanja u ništenju zvijeri. Njegov pacifizam je bol ovog svijeta koju tada niko ne čuje.
Drhtavom rukom piše i ovo:
Slike u očima blijede
osjećam samo kajanja,
Umjesto tebe mila moja
grlim tuđe prazne noći,
Sjena slijedi bivšeg mene
pijana od sjećanja,
Tvoje vrijeme dolazi
da li će i moje doći???
Idi idi i ostavi me
mojim danima sivim,
Samo reci mi na koju temu
bez tebe da živim,
Kroz prozor gledam tvoje parče neba
U sobu ulazi nečije vrijeme,
Ne želiš znati da svakom neko treba
i tada ćeš osjetit samoće vrijeme,
Gdje misli ne idu dalje od koraka
dok u snu pustim ulicama lutaš,
Očiju punih i suza i mraka
zalogaje ljubavi ćuteci gutaš
No, poezija je bila tek kap u čaši Mirkovog talenta. Čvrsto je odlučio da napiše knjigu o paklu Kozarca, o paklu Prijedora, knjigu u prvom licu koja će svjedočiti zlu. Knjiga je bila možda pri kraju, možda čak i napisana, to nikada nećemo saznati, jer se po zvaničnoj verziji Mirko naprasno ubio. Rečeno je – samoubistvo. Tek tako, iznebuha, samoubistvo, koje je odnijelo meleka, jednog od zadnjih na ovom svijetu. Ubio se negdje u nekom selu nadomak Knežice. Mnogi ne vjeruju u priču o samoubistvu, no Mirka sa nama nema.
Na grobu mu stoji godina rođenja i godina smrti: 1962. – 1995.
A kozarački pisac, novinar i aktivista Satko Mujagić u razgovru sa Mirkovim ocem doznaće još i ovo:
„Samo je jednu grešku napravio, reče mu Mirkov otac, eh, da je bogdo prvo ubio staru pa onda mene, to bi bilo to!“
Treće pojavljivanje anđela
I danas stoji Satko Mujagić pored one spomen – ploče u Omarskoj na kojoj piše da su stradali isključivo nesrbi. Pa pogleda u nebo, a na nebu anđeo u oblacima, melek božiji, jednako raširenih krila, kao i Mirko na jednoj od fotografija. I misli de Satko, da li je to sad baš Mirko, ili onaj Zoka, ili mnogi drugi koji su Srbi, a koji su stradali od pogroma četnika?
Satko je rođen istog dana kad i Mirko, 16. aprila, samo je Mirko stariji deset godina. Satko je živio u istoj zgradi sa Mirkom Amidžićem. Satko zna taj svijet u i oko Mirka – Satko je jedan od rijetkih koji je svjestan veličine Mirkove i snage istinite priče o ovom meleku među ljudima.
Satko Mujagić, logoraš Satko ne vjeruje u čudesa baš olako, ali gleda iznad sebe one Mirkove ruke u oblaku, pa se pita, kao i svi mi – Od čega meleci umiru – od smrti ili od zaborava?
Od smrti nije sigurno!
Na kraju požutjele sveske Mirkove stoji i ovo:
Tko sam ja, zašto postojim,
Od koga sam osudjen da trajem,
Tko me tjera da i dalje brojim ove dane,
Što životu dajem,
Recite mi – Tko sam?!
Zaista recite, ko je Mirko i ko smo mi, koji o Mirku ništa ne znamo?!
(Dragan Bursac; AlJezeera)
Add comment