Svjetska kulturna baština sred bosanskih šuma

Uzvišena nad selom Musići, kod Olova, kao kakav sleđen zmaj, čuči nekropola stećaka – na straži, nad vjekovima.

Dvjesto pedeset hiljada vjetrova zviždalo je nad ovim grobljem. Obrušavali se sa zimzelenih vrhova istoka i zamicali na zapadu. Dolijetali s juga i nanovo se rađali na sjeveru. Na dlanovima su donosili dan i odnosili noći. U krošnjama stoljetnih borova rasplitali vjekove i sašaptavali se s planinskim šumama. Svaku sadašnjost presvlačili su u davninu i saplitali je u vrijeme kad je nad posljednjim stećkom položenim ovdje utihnuo posljednji udar dlijeta visprenog dijaka – odlutavši u vlastiti odjek, jeknuo je u leleku borova i jela.

Evo, uzvišena nad selom Musići, od čijih se posljednjih kuća dolazi zemljanim putem, koji odavno dovodi tek rijetke tragaoce za prohujalim vremenima, rasprostrta u neravnomjernim krugovima na brežuljku s kojeg pogled puca na cio krajolik ogromnog proplanka na kojem se ugnijezdiše čak dva sela, tu, pod legendarnom crnogoričnom šumom koja se uzvire uz planinu Zvijezdu, čuči, kao kakav sleđen zmaj, igra u vječnosti, kao kakvo začarano kolo, nekropola, na straži, nad vjekovima.

Tamo, preko mitskih šuma, stisnuto u udolini ispod planine Stoborje, raspeto na obalama Stupčanice i Bištice, koje umiru jedna u drugoj da bi rodile Krivaju, živi Olovo. Kažu da će taj bosanski gradić uskoro opet dobiti rudnik kako bi opravdao vlastito ime. Ali, čime pravdati nepostojanje putokaza prema spomeniku kulture koji je prošle godine upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine?

Mašine usred tišine

Onaj koji želi doći ovamo morat će se napitati. Evo, do Musića se dolazi šumskom cestom koja se odvaljuje od magistralne Tuzla – Sarajevo tek kilometar nakon stepeništa za čuvenu Gospinu crkvu. Onaj koji ide autom, čim se popne uz olovske serpentine i prođe limeni zastor, iza kojeg je, ustvari, sakrivena deponija, neka skrene prvim putem desno.

Asfalt dugo vijuga kroz zimzelenu šumu. Dobro su ga satrali silni šleperi koji vuku drvnu građu iz pilana nasijanih pod planinom. Ne skreće se nijednim od mnogobrojnih drumova koji mame prema selima skrivenim sred crnogorice. Imena naselja nevješto su ispisana na putokazima zakucanim u stabla. Divljina je gotovo mitska. Ali, odjednom, poput razbojnika, iskoči hrpa smeća. Niz strmen razvukli se otpaci, smrde, kao da je kakva aždaha umjesto vatre izrigala cijelu utrobu. Izgleda da domaćini ovdje ne mare za udijeljenu blagodat. Oni mirne savjesti đilahnu smeće, vrate se u auto i produže za svojim poslom.

Naposljetku, cesta izranja iz šume, pored proplanaka, kraj asfaltiranog igrališta, na uzvišenje koje put račva u dva pravca – Klinčići i Musići. Ječe pilane. Odjekuje brujanje štucera i brenti dok nemilosrdno čereče nevine smrče i svu djecu olovskih šuma. Iza posljednjih musićkih kuća cesta prelazi u blatnjav put kojim ni golf dvojka ne može proći.

“Dalje se može samo pješice”, kazuje Admir iz Klinčića. Onda čekamo da utihnu pilane i krajolik utone u planinski mir. “Tad se može čuti hurljanje rijeke”, kaže Admir. “Čuješ li je?”, pita. “To je Orlja.” Ime je dobila po hurljavi kroz kanjon sakriven iza hiljade krošnji, a slavu po rimskom mostu, koji ju je uzjahao pred samim ušćem u Krivaju.

Historija progovara grobljima

I ovdje historija progovara grobljima. Iznad puta rastvorenog lokvama u kojima se ogledaju oblaci prostrlo se dugačko mezarje s modernim nišanima. Tu stanovnici Musića sahranjuju mrtve. Odmah iznad mezarja, na brežuljku Mramor, kojim gospodare gorostasni borovi, smjestila se nekropola s 80 stećaka, najveća u olovskom kraju. I najživopisnija. Ovdje su preci Musića u srednjem vijeku sahranjivali pokojnike.

Ponad nekropole, na uzvišenju preko kojeg se blatnjavi put uzvire uz planinu i nestaje u šumi, drvenom ogradom ograđeno, smjestilo se staro mezarje. Većina nišana s turbanima, od kojih su neki oslikani motivima kakvi se nalaze i na stećcima, polegla je u travu. Ovdje su preci Musića sahranjivali mrtve kad su promijenili vjeru i počeli spuštati očeve i majke u zemlju uz druge obrede i drugačiju molitvu.

I mramorovi su ograđeni drvenom ogradom. Uradio je to onaj koji ovdje cijepa drva. Cjepanice je složio između stećaka, kao da je u njima našao nekakvu tajanstvenu mjeru, tačniju od kubnog metra. U uglu je sadjeven plast sijena, a u produžetku podignuto nekoliko betonskih stubova, kao za kukuruzanu ili drvarnicu. Osim te nepoznate ruke, koja se na svoj način brine o ovom groblju, ovdje više niko ne dolazi.

“Prošle godine bio je jedan profesor iz Sarajeva i, koliko je meni poznato, niko više”, kaže Admir. “I ja sam zadnji put bio još kao dijete.” Pozdravlja se, žuri, mlad je, nestrpljiv, a oko njega sami biljezi smrti.

Zlato uz pokojnika

Pod nogama mu krckaju osušene borove iglice, koje su načinile tepih u koji stopala tonu s milinom kao da koračamo kakvom osvećenom dvoranom. Ovdje počivaju kosti njegovih predaka, koji nam iz svog vremena poručuju da su i oni tada bili ono što smo sada mi, a da ćemo mi, uskoro, biti ono što oni sada jesu.

Okolinom Olova u srednjem vijeku dominirali su rudnici. Ovdje nisu dolazili Sasi. Tu su vlastitom tehnikom kopali domaći rudari – rupari. Tragova njihovih rudnika ima posvuda oko Olova. Ovaj kraj bio je tako bogat u to vrijeme da je razvio i vlastitu klesarsku školu. U ovoj nekropoli nalazi se 47 sljemenjaka, osam sanduka i 17 ploča. Ukrašeno ih je 14: spirale, rozete, tordirane vrpce i križevi.

Ako je suditi po veličini ovih mramorova i umjetničkoj vrijednosti njihovih ukrasa, ovdje leži neka bogata porodica. Mora da je o tome mislio i onaj koji prȅvrnu taj stećak sred nekropole, pa zȁkopa ispod njega, sve u nadi da će se domoći zlata položenog uz pokojnika. Ne našavši nikakvih drangulija, dosjetio se da su najbogatiji polagani ispod najvećih stećaka. Evo, ispod ovog je, život žrtvujući, pokušao potkopati.

Jadan, nikako nije mogao dokučiti vrijednost pravog blaga, zbog kojeg vrijedi doći ovamo i zbog kojeg je ovaj brijeg i proglašen mjestom od značaja za cijelo čovječanstvo. Svakog sažaljenja dostojan je onaj koji ne može spoznati ljepotu ukrasa uklesanih u ovaj kamen niti čuti taj jedinstveni zvuk združen sa zviždukom vjetra zarobljenog u borovim krošnjama s hurljavom Orlje kroz kanjon izgubljen u drevnim šumama.