svabo
Sinoc sam ponovo imao nocne more, nije to nista neuobicajno i vec sam navikao buditi se sa dozom adrelina u krvi. Ovaj put nisu to bile scene iz logora ili slicnih desavanja, sanjao sam ponovo televiziju u Kozarcu. I sanjam, kao, ja radim na TV-u, Senudin Safic je moj glavni urednik i ja po obicaju kasnim sa prilogom “Jutarnji trac” a vani se nista bitno ne desava osim da ponovo pada snijeg 😉
Sav pod stresom, bahuljam pustim ulicama Kozarca, osluskujem kad ce krenuti sabahski ezani, da se dzini povuku (ne vole slusati poziv na molitvu) i ostave me na miru.
Kroz glavu mi prolaze price iz arhive, i razmisljam mozda mogu snimiti prilog o necemu sto se desilo prije desetak godina, to je sad zanimljivo, kao vino, sto stariji prilog, to bolji…
Snow connecting people:
“Noćas opet snijeg. Opet je prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno, samo sam malo umoran od lopatanja. Opet hebena grtalica. Opet padaju ona bijela g****!!! Dobio sam žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj sa grtalicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije…:)”
Taman sam se poceo prisjecati price o nasem Bosancu u Kanadi, kad se prolomise tekbiri sa Kozarackih munara…
Probudio sam se sav u znoju, jos mi je pred ocima bio Senudinov lik, kako me pita sta je sa prilogom? A ja mu pokazujem ovaj Intermezo 😉 :
Snijeg nas danas zatrpava, i ne gleda ni na vjeru ni na naciju, snijeg nas danas ponovo povezuje i pokazuje nam da zajedno mozemo vise, i da smo zajedno aplauz…
A jednog dana ce i snovi, pa bile to i more, postati java, samo ako vjerujemo u snove…
Toliko, radni moj narode…
Selam Kozarac
Add comment