O, Vi koji vjerujete!

“Čovjeku pripada samo ono što sâm uradi. Njegov trud će se, sigurno, iskazati i čovjek će prema njemu sasvim pravilno biti nagrađen.” (En-Nedžm, 39–40)

Telefonija je postala veoma važan faktor naših aktivnosti. Konstantno se proizvode novi modeli s novim mogućnostima i svi smo jednostavno na jedan način postali ovisnici o tome te svako malo pratimo šta se na tom polju dešava tražeći model koji odgovara našim ukusima.

Također pravimo i selekciju telekom operatera i njihovih usluga pa raspravljamo koji nudi bolje usluge i čija je mreža kvalitetnija. A, ukoliko se desi da u toku razgovora s nekim, putem mobilne mreže, veza bude slaba ili ometana nekakvim šuštanjem i smetnjama, mi obično svome sagovorniku kažemo: “Izgleda da ti aparat nije ispravan ili ti je slab signal.”

Nedavno mi jedan od braće muslimana, kada sam ga nazvao, veli: “Jesi li to ti mijenjao broj?” Naravno da nisam mijenjao broj, nego je on promijenio aparat i tako izgubio moj broj iz imenika. U prirodi ljudi je da nekako uvijek traže problem, nedostatak ili nekakvu promjenu kod drugoga. Rijetko ko će na prvu reći: “Problem je kod mene i mog aparata ili moje mreže.”

Ista je situacija kada govorimo o islamskom ummetu, radu za islam ili islamskoj ulemi i daijama. Govornici uvijek vole da krivicu i manjkavost traže u drugima. U ummetu svi griješe, ali govornik najmanje ili nikako. Svi malo rade za islam osim govornika. Učenjaci i daije krivi su za sve, pa i za njegovo zaposlenje itd. Gotovo pa uvijek, krivica, ili njen veći dio, na nekome je tamo drugome.

Nepotrebno je da se ovaj tekst shvati kao nekakvo pravdanje nekome, nego kao pokušaj realnog sagledavanja situacije. Da li je pravedno okriviti daije zbog toga što se neko nije uspio snaći u svom društvu, kako to veli jedan: “Daije su nas učile da se udaljavamo od naroda.”

U Bosni je sahva – islamsko buđenje – prošla nekoliko faza, od ratnih vremena do povratka desetina ljudi s islamskih studija širom islamskog svijeta. Treba priznati da je u ratnom i poslijeratnom periodu bilo grešaka od priučenih daija, ali time se tada raspolagalo i takvi su ljudi htjeli da rade za islam te su radili onako kako su znali.

Pojedini nikako ne mogu da razumiju prelazak iz jedne faze u drugu kada je u pitanju sahva. Pokušavaju da se još zadrže na ratnim danima i fetvama koje su bile na snazi u to vrijeme. Bilo kakvo odstupanje do toga smatra se, po takvima, greškom. A sami znamo da se fetve i pravila u radu za islam mogu razlikovati od vremena do vremena i od situacije do situacije. Zato učenjaci i kažu da je jedan od uvjeta donošenja fetve poznavanje situacije za koju se traži njeno donošenje. Pa se tako misli da je jedini način rješavanja situacije uzimanje oružja u ruke, jer je tako bilo u ratnim danima.

I svako ko misli drugačije – jednostavno je “popustio”. Ne može pojmiti da je sadašnja situacija zasnovana na ekonomskom “ratovanju”, usvajanju raznih vještina, izgradnji zdravog obrazovnog sistema itd. A svaka oblast traži stručnjaka za sebe.

Danas, kada je među nama prisutno više živog islamskog znanja, nalazimo se u mnogo boljoj situaciji i to nam pomaže da činimo manje grešaka. Ali, istovremeno nam neće biti od koristi ako to znanje i te ljude zanemarimo. Slažem se da nije alim – učenjak onaj ko završi islamski fakultet, ali definicija alima zavisi i od sredine. Tako je za određeni narod neka osoba alim, dok za drugu zajednicu nije.

Nerealno je od uleme i daija, kao i od muslimanskih vođa, tražiti da budu bezgrješni. Svaki čovjek sklon je da napravi grešku, međutim, neki to rade manje, a neki više. U zajednici muslimana bilo je i bit će grešaka, ali to ne znači da trebamo bježati od zajednice i ne raditi za islam.

Tvoje kritikovanje, neslaganje s drugima, kao i tuđe manjkavosti, ništa neće pomoći. Greške drugih ne opravdavaju tvoje greške. Tvoja vjera nije radi ljudi, nego radi Allaha. Onaj ko griješi neće nositi tvoje grijehe. Nemoj misliti da će neko od muslimana na Sudnjem danu odgovarati za tvoje grijehe.

Nemoj sebi dopustiti da budeš u skupini onih koji ne žele bilo kakvu odgovornost i koji bi najradije drugima rekli: “Preuzmi ti i moje grijehe da se ja ne umaram na Danu polaganja računa.”

To sigurno nije moguće!