svaboMuslimanski svijet danas više liči onom svijetu u kojem se Poslanik islama (a.s.) rodio i kojeg je svojom misijom pokušavao promijeniti. Taj period se u islamskoj tradiciji naziva džahilijjet ili period neznanja i neznaboštva.
Ustvari, Karen Amstrong ima jedno drugačije tumačenje ne samo pojma džahilijjet nego i toga što je misija poslanika Muhameda (a.s.) predstavljala i na koji je način dokinula taj mračni period u historiji Arabije. U njenoj knjizi „Polja krvi, religija i historija nasilja“, ona piše:
„Muslimani tradicionalno nazivaju predislamski period džahilijjet, koji se uobičajeno prevodi kao `vrijeme neznanja`. Ali, izvorno značenje korijena DŽ-H-L jeste `plahovitost` ili `razdražljivost` oštra osjetljivost na čast i prestiž, pretjerana arogancija te, iznad svega, hronična sklonost ka nasilju i osveti.“
Fundamentalna poruka Kur`ana nije bila neka nova nejasna doktrina, kao ona koja je razdirala Bizant, već prosto jedan „podsjetnik“, piše Amstrong, o onome što čini pravedno društvo, a što je dovodilo u izazov strukturalno nasilje koje je nastajalo u Mekki: da je pogrešno gomilati privatno bogatstvo, a dobro dijeliti svoje bogatstvo sa siromašnim i ranjivim, prema kojima se mora odnositi pravično i s poštovanjem. Muslimani su sačinjavali ummet, jednu zajednicu koja je osiguravala alternativu pohlepi i sistemskoj nepravdi mekanskog kapitalizma. Naposljetku će religija Muhamedovih (a.s.) sljedbenika biti nazvana islam, zato jer je zahtijevala da se pojedinci predaju svojim cijelim bićem Allahu. Muslim je bio jednostavno muškarac ili žena koji bijahu učinili tu predaju. Ali, u početku nova vjera se nazivala tezekka, riječju koja se može okvirno prevesti kao pročišćenje. Umjesto gomilanja bogatstva i zanemarivanja teškog stanja siromašnih, muslimani su podsticani da preuzmu odgovornost jedni za druge i nahrane oskudne, čak i onda kada su sami bili gladni. Plahovitost džahilijjeta su zamijenili tradicionalnom arapskom vrlinom hilm – popustljivost, strpljivost i blagost.
Brinući o ranjivima, oslobađajući robove i obavljajući mala djela ljubaznosti svakoga dana, pa i sata, vjerovali su da će postepeno steći pouzdan, milosrdan duh i očistiti se od sebičnosti. Za razliku od pripadnika plemena koji su uzvraćali nasilnički i na najmanju provokaciju, muslimani ne smiju uzvraćati, već osvetu prepustiti Allahu, dosljedno se odnoseći prema svima drugima s blagošću i ljubaznošću.
Povratak u neznanje
Današnji muslimani su uvjereni u to da je doba džahilijjeta iza njih, ali kada bi imali dovoljno intelektualne hrabrosti da sagledaju realnost svijeta u kojem žive shvatili bi da su se, iako ih je njihov Poslanik tako često na to upozoravao, vratili u period džahilijjeta. Taj novi džahilijjet ummeta nije samo u tome da su zapostavili učenje, ne samo ono vjersko nego opću učenost, intelektualizam, žeđ za spoznajom kao takvom, što je očito na svim parametrima društvenog razvoja njihovih društva. Taj novi džahilijjet se ogleda u njihovoj hirovitosti i isključivosti prema svemu drugačijem, unutrašnjim sukobima i nesposobnosti da upravljaju svojim razlikama. Ponovo je u dijelovima ummeta, te globalne zajednice muslimana trijumfovao tribalistički duh džahilijjeta kojeg je islam bio oplemenio i iznad kojeg ih je pokušao uzdići. Ponovo je među njima zavladala ona negativna asabijja o kojoj je pisao veliki Ibn Khaldun u Muqaddimah-i. To je ona asabijja koja koja se referirala na opću solidarnost, osjećaj jedinstva i pripadanja kao osnov društvenog života da bi se vremenom transformisala u slijepu odanost sve manjim i manjim skupinama i partikularnim identitetima koji sve izvan tog kruga smatraju drugim i samim time neprijateljskim. To je trijumf tribalizacije svijesti, dominacija emotivnih i refleksnih reakcija nad razumom, logikom i mudrosti.
Opet su se neki muslimani vratili onom džahilijjetskom pravilu „pomozi svome bratu kada mu se čini nasilje ali i kada je on nasilnik“. Kada smo zadnji put vidjeli da su muslimani spremni priznati svoje greške i osuditi one među njima koji čine nasilje? Ako je takvih osuda i bilo, kao što je slučaj sa osudama zločina ISIL-a, one su vrlo često za mnoge među njima, ali naravno ne za sve, bile iznuđene pritiskom svjetskih sila, strahom od posljedica i često praćene različitim relativizacijama zločina. Niko više od muslimana ne govori o jedinstvu a forsira razlike. Imate čitave skupine među muslimanima koji sve što je drugačije smatraju neprijateljskim, ne prihvataju bilo kakav pluralizam misli čak unutar muslimanskog korpusa, ali se kunu u muslimansko jedinstvo. Pozivajući se na sunnet, praksu Poslanika (a.s.) i prvih generacija muslimana oni su oživjeli najgori duh džahilijjeta.
Muslimani na provokacije reaguju, prisjetimo se samo reakcija na karikature Poslanika, a.s., na način na koji bi reagovali predislamski Arapi: agresivno, žrtvujući sve samo kako bi sačuvali svoju umišljenju čast (tzv. šeref) koja je bila imaginarni konstrukt razvijen unutar društvene dinamike plemena. Daleko je ta reakcija bila od one kojoj muslimani vjeruju da je Uzvišeni Bog preko Poslanika podučio u džahilijjetu ogrezle stanovnike Arabije. U Kur`anu čitamo: „ A kada ih pozoveš na pravi put oni ne čuju, vidiš ih kako u tebe zure ali oni ne vide. A ti se drži oprosta, pozivaj na dobro i kloni se neznalica (džahila)“ (El-Araf 198-199.). U drugom mjestu u Kur`anu Bog poziva hirovite Arape da odustanu od začaranog kruga osvete i da otrpe i oproste (Kur`an, An-Nahl: 128-129.), te da prvi učine dobro djelo prema onima s kojima su u neprijateljstvu kako bi ih pretvorili u „bliske prijatelje“(Kur`an, Fusilet: 34).
Pravdi na volju, bilo je među muslimanima koji su na tragovima mišljenja Sejida Kutuba počeli govoriti o tome kako su muslimanska društva ustvari džahilijjetska ali je većina njih došla samo do zaključka kako su ta društva a samim time i oni koji u njima žive prestali biti vjernici jer ne sude po „Božijim zakonima“.
Pokleknuli u borbi
Mnogi od onih koji su se borili protiv džahilijjetske ideologije nisu vidjeli da su ustvari zagovarali da jednu ideologiju zamijene drugom. Boreći se protiv džahilijjeta samo su ga ojačali i produbili ga među muslimanima. Borili su se za slobodu ljudi protiv navodne tiranije a da nisu vidjeli da su i sami postajali tirani. Govorili su da ljudi ne treba da služe jedni drugima, da ne vladaju ljudi nad ljudima nego da njima vlada njihov Stvoritelj. Ali kada su se upuštali u realizaciju te svoje ideologije onda su oni sami sebe proglašavali „advokatima Božijim na zemlji“. Oni su ljudima tumačili šta Bog od njih traži i nisu se libili koristiti silu kako bi nas vratili u „okrilje Božije milosti“.
Iako su javno zagovarali i branili teokratiju, ustvari su nam nudili klerokratiju i ne samo u smislu da nekog imaginarnog sveštenstva kao nikada definisanog kruga ljudi s jasim članstvom, nego puku vladavinu onih koji se uvjere da djeluju u ime Boga.
Štaviše, u klasičnoj islamskoj misli, sam pojam džehl i nije bio razumijevan kao neznajne, nego iluzija znanja, barem se to može razumjeti iz pisanja Ali bin Muhamed bin Ali el-Džurdžanija u njegovom djelu Et-Tarifat (Definicije). To je utoliko bitnije što, kada bolje razmislimo, iluzija znanja je gora i opasnija od neznanja. Da je džehl nezanje neznalice bi znale da nešto ne znaju pa bi tragali za spoznajom i prije ili kasnije se iz tog svog stanja izvukli. Ovako, džahil je uvjeren da zna, ili da zna onoliko koliko misli da mu je dovoljno, i zato je sam sebi zatvorio vrata spoznaje.
Zato je jedini izlaz iz neznanja da čovjek sumnja u svoje znanje i da ne bude slijepo ubijeđen u to da sve zna , nego da uvijek traga za istinom. Priznanje neznanja je vrhunac znanja. A za muslimanski svijet bi suočavanje sa modernim džahilijjetom mogao biti prvi korak ka izlasku iz opće krize.
(M.Jusic; Al Jezeera)
Add comment