svabo
Razbacane djacke torbe, specifican miris skole, uvijek me vrate u te bezbrizne dane djetinstva kad sam i sam trckarao ispod skolskih jablana i po citave dane provodio u parku i na igralistu…
Prodje od tada, jebote (bosanska postapalica), vise od dvadeset godina, i mnogo se toga, ali bas mnogo toga promjenilo, iako su neke stvari ostale iste, bas ko ovaj skolski miris…
Prodje od tada i dosta Bajrama, generacije su se smjenjivale, dodje i rat, i sve nestade kroz logor i patnju…
Navru tako, u trenu, misli o tome sta je sve insan predeverao, kud li ga je sve zivotna sudbina provela, da bi se za dvadsetak, za covjeka puno, godina vratio u isto ono dvoriste gdje je mastao o tome sta ce sve biti kad poraste…
I evo me i danas, stojim na istom tom mjestu, evoluirao od logorasa preko borca do mirovnog aktiviste, kako vise volim da me potpisuju, vise nego bivsi logoras…
Ne volim kad me oslove sa bivsi logoras, to mi je trauma od tog bezbrisnog djetinstva, koje sam se rijesio sa prvim rafalom iz kalasnjikova…
Nekih sam se trauma rijesio a sa nekima sam se pomirio, morao sam progutati i gorku realnost, ali opet tako je lakse, ko sto je lakse podnijeti siromastvo nego nostalgiju…
Evo, poceo sam i filozofirati, obicno filozofiramo kad nemamo sta da radimo, il smo na virtualu, pa pustimo mozak na pasu, pustimo emocijama da vladaju, pa nam se na tren i Sedra ucini sveta, pa se od srece slikamo pored nje, veseli sto nemamo vode i sipamo je u kanistere…
Kozarac vise nije Felix, Kozarac se vec odavno digao iz pepela i poceo zivjeti i pisati svoju novu istoriju, sa svojim novim generacijama od kojih ce neki otici a neki ostati a i neki novi ce doci… Sedra vec trinaest godina tece s nama…
Zivot neumoljivo melje, i ne desava se od sezone do sezone, kako se vecini nasih ucini…
Imao je Kozarac i prije begova, a i danas ih, elhamdulillah ima, samo ce trebati vremena da ih se naredne generacije sjete i prepoznaju…
A sta je zivot?
Par koraka, od avlije do sokaka, kratak, kaljav put… Rece Jusuf u pjesmi, pametnom i dovoljno da prestane filozofirati 🙂
Danas sam, iako je 13. petak, ipak otisao na posao, ufurao sam se zadnje vrijeme pa redovno idem do kancelarije. Nekad i nedeljom, i smetnem da je neradni dan, kad su u ovo vrijeme skoro svi isti, godine prolaze ali dani nikako.
Malo sam i radio, a onda i izasao na teren da vidim sta ima novoga.
Pocela mi se vrtiti misao da pocnem sa video tracevima, ali odmah mi je bljesnuo i odgovor da je bolja struca u hladu, nego dvije na suncu, pa sam se poceo dvoumiti, mada vjerujem da ce me dosada natjerati da pocnem i snimati…
Kadira Djonlagica, vjerujem, vecina vas poznaje, posebno u Svicarskoj, pa toliko i ne trebam prestavljati ovoga naseg vrijednog Kozarcana, humanitarca i vizionara koji se vec dosta puta dokazao.
Kadir je prosle godine napravio fudbalsko igraliste u Djonlagicima i organizovao turnire, a nakon sto je izgradio porodicnu kucu, odlucio se da krene u novi poduhvat i izgradi nesto novo u Kozarcu, jedno etno selo koje bi obogatilo turisticku ponudu naseg kraja.
Sasvim sigurno da se radi o vecem i dugorocnijem projektu, u samom sastavu sela, Kadir pravi i manje jezero kako bi ugodjaj bio potpuniji.
Danas su zavrsili sa pripremama i poceli da pune jezero za koje se nadaju da ce se napuniti za mjesec dana.
Vise u prilogu:
Add comment